Sastanci su preživjeli i AI

Utorak, deset ujutro. Negdje u pozadini, na poslužitelju koji ne osjeća umor, agent je te noći sam napisao tri stotine linija koda, pokrpao rupu u testovima i poslao pull request — zahtjev da se taj novi kod uključi u projekt, koji bi normalno pregledao i odobrio neki programer od krvi i mesa — s objašnjenjem jasnijim od bilo kojeg koje bi napisao njegov ljudski kolega (Dio II, sjećaš se — kod koji se piše sam, dokumentacija koja se piše sama, H3). Isti taj agent je, dok si spavao, pročitao pedeset e-mailova, sažeo ih u tri rečenice i predložio odgovor. Negdje treći, još ambiciozniji, isplanirao je cijeli sljedeći sprint i sam pokrenuo dva koraka tog plana bez da je pitao za dopuštenje (Dio I — ono što smo zvali agencija, djelovanje bez čekanja na tebe).

A ti? Ti otvaraš kalendar.

Devet i pol. Daily standup — kratki jutarnji sastanak gdje svako u timu u nekoliko rečenica kaže na čemu radi, na čemu je zapeo i što planira do sutra, u teoriji da svi budu usklađeni, u praksi petnaest minuta koje se rijetko završe za petnaest minuta. Deset. Sync s produktom. Pola jedanaest, nešto što se zove »alignment«, a nitko ne zna prevesti na hrvatski bez da zvuči glupo. Jedanaest, retrospektiva sastanka koji je bio jučer. Nakon toga, priprema za sastanak u dva — koji postoji zato da se dogovori dnevni red sastanka u četiri.

Stroj koji je noćas napisao kod za koji bi tebi trebala tri dana sjedi tih. Ne zove sastanke. Ne treba mu status update. Ne mora nikome dokazivati da je zauzet. On je, po svim mjerilima koja smo mu postavili, savršeno produktivan — a ti, s njim u timu, provodiš isti broj sati u sobama gdje se ništa ne proizvodi kao i prije njega. Možda i više.

I tu se, negdje između druge kave i drugog sastanka o sastanku, postavlja pitanje koje ovaj heretički niz čuva za kraj — ono najneugodnije od svih: ako je najmoćniji alat u povijesti čovječanstva automatizirao pisanje, planiranje, analizu, čak i djelovanje, a mi i dalje sjedimo u istim tim sobama, gledamo iste te slajdove, govorimo iste te rečenice koje ništa ne govore (sjećaš se agilnih ceremonija koje su nadživjele i AI?), možda je vrijeme priznati da problem koji smo pokušavali riješiti tehnologijom nikad nije bio tehnološki.

Ovo poglavlje je kratko. Namjerno. Jer istina koju nosi ne treba tri stotine stranica da bi zabolila — treba samo jednu jasnu rečenicu i pogled na tvoj kalendar, sutra u devet ujutro.

Napravimo brzi inventar, samo da vidimo gdje smo. Kod se piše sam, ili bar devedeset posto sam, dok ti piješ kavu i gledaš u ekran s izrazom stručnjaka koji nadgleda proces (cijeli Dio II, sjećaš se). Dokumentacija koja je nekad bila prokletstvo svakog developera piše se sama, i to bolje nego što bi je napisao čovjek koji je do jučer mislio da je „README” — ona sažeta datoteka s uputama koju otvoriš kad ne znaš što se događa s projektom — dovoljna (poglavlje H3). Analiza podataka koja je nekad trebala tim od pet ljudi i tri tjedna gotova je prije nego što ti se kava ohladi. Dizajn sučelja, prva verzija makete, prijedlog arhitekture — sve to sad izbacuje stroj, s entuzijazmom pripravnika koji se nikad ne umori i nikad ne traži povišicu.

Dakle. Ako slažeš mozaik cijele ove knjige, slika je jasna: stroj je progutao pisanje, mišljenje, planiranje, čak i djelovanje u tvoje ime (sjeti se agenata iz Dijela I koji ti rezerviraju letove dok ti spiš). Ostao je jedan, samo jedan bastion koji nijedan model, nijedan agent, nijedna nadogradnja pamćenja na milijun tokena nije ni okrznula.

Sastanak.

Ne bilo koji sastanak — statusni. Sync. Align. Weekly. Standup koji je odavno prerastao petnaest minuta i pretvorio se u dvadesetominutni monolog o tome zašto je zadatak u Jiri (alat za praćenje poslova u razvoju softvera, gdje se svaki zadatak vuče kroz statuse kao vagoni po tračnicama) još u statusu »in progress«. Sjećaš se agilnih ceremonija iz K5, poglavlje 2? One su, dame i gospodo, preživjele čak i dolazak umjetne inteligencije. Preživjele su pandemiju, preživjele su tri restrukturiranja i jednu potpunu promjenu tehnološkog stacka. Žohari bi im trebali platiti tantijeme.

Jer, kad malo bolje razmisliš, svaki alat koji je došao u zadnjih tridesetak godina imao je jednu jedinu obećanu misiju: manje sastanaka. E-mail je trebao zamijeniti sastanke na kojima se samo priopćavaju informacije. Slack je trebao zamijeniti e-mailove koji su trebali zamijeniti sastanke. Zoom je trebao zamijeniti fizičke sastanke koji troše vrijeme na putovanju do ureda i natrag. A AI — AI je, teoretski, trebao zamijeniti čovjeka koji na sastanku petnaest minuta govori ono što je mogao napisati u jednoj rečenici u kanalu.

I znaš kako je to ispalo? Broj sastanaka u tvom kalendaru danas je veći nego prije dvadeset godina. Ne manji — veći. Svaki alat koji je trebao ubiti sastanak na kraju je postao samo još jedan razlog za novi: sastanak da razgovaramo o tome kako koristimo alat, sastanak da se dogovorimo tko što piše u kanalu, sastanak da procesiramo izlaz AI-ja koji je taj isti izlaz trebao zamijeniti.

Zašto je baš sastanak imun na sve to? Zato što, ako ćemo iskreno, sastanak nikad nije bio o informaciji koju bi neki alat mogao prenijeti brže i jeftinije. Da je bio, umro bi davno, zajedno s faksom i telegramom. Sastanak je preživio jer radi nešto što ni najbolji model svijeta ne može automatizirati: on postoji da bi postojao. A do te tvrdnje — i zašto je ona zapravo srce cijelog ovog poglavlja — dolazimo za koji trenutak, malo strpljenja.

Idemo redom, kao da pratimo bolest kroz povijest, jer to zapravo i jest — dijagnoza koja se ponavlja svakih desetak godina, s novim lijekom koji, čudom čudesa, nikad ne djeluje. Prva doza terapije zvala se e-mail. Sredina devedesetih, ured dobiva elektroničku poštu, i netko pametan u menadžmentu izračuna da sad više ne treba fizički okupljati ljude da bi im rekao da je izvještaj kasnio. Napišeš mail, svi ga pročitaju, svi su informirani, sastanak je mrtav. Divno. Samo — nije umro. Umnožio se. E-mail nije zamijenio sastanke, e-mail je postao razlog za nove: sastanak da se raspravi mail koji je izazvao zabunu, sastanak da se dogovori ton odgovora na taj mail, sastanak da se svi slože da je mail bio jasan — samo ga nitko nije pročitao.

Druga doza terapije: Slack, i sva njegova braća i sestre po instant porukama. Obećanje je bilo identično kao kod e-maila, samo brže — zašto zvati sastanak kad možeš napisati poruku i dobiti odgovor za tri minute? I opet, načelno, radi. Samo što je Slack otvorio novi front: sad imaš beskonačne kanale, dvadesetak niti tjedno, i na kraju netko napiše rečenicu koja je, ruku na srce, epitaf cijele ideje: „ajmo to na sastanku, previše je za pisati”. Alat za izbjegavanje sastanaka postao je razlog za njihovo sazivanje, jer je generirao toliko šuma da je jedini način da se taj šum utiša — okupiti ljude u sobu i, da, održati sastanak.

Treća, najizdašnija doza terapije: Zoom i cijela ekipa video-poziva iz doba pandemije. Ovo je zanimljivo, jer ovdje se stvarno nešto promijenilo — samo ne ono što je trebalo. Prije Zooma, sastanak je imao trenje. Trebao si sobu, trebao si da svi budu na istoj lokaciji ili bar da netko organizira poziv preko sustava koji je vjerojatno pucao. Trenje je značilo da si dvaput promislio treba li ti taj sastanak. Zoom je to trenje ugasio. Sazivanje sastanka postalo je besplatno — u pravom smislu riječi, klik, link, gotovo, i sad imaš petnaest ljudi u kutijicama koji gledaju jedni druge i čekaju da netko drugi upali mikrofon. Sjećaš se onog zakona da posao naraste i popuni sve vrijeme koje mu daš? Ovdje je varijanta: kad sazivanje ne košta ništa, sazivat ćeš bez granica. Kalendar je krenuo popunjavati sam sebe.

Vidiš uzorak? Svaki alat je rješavao problem prijenosa informacije — kako reći nešto brže, jasnije, s manje trenja. I svaki je put uspio, tehnički. Informacija je danas brža nego ikad u povijesti čovječanstva. A sastanak je i dalje tu, nepromijenjen u svojoj biti, samo s novim logotipom u gornjem lijevom kutu ekrana. Zašto? Zato što — i ovo je rečenica koju vrijedi zapamtiti kao geslo cijelog poglavlja — ovaj sastanak je mogao biti mail. Znaš tu frazu, čuo si je barem sto puta, obično je izgovara netko frustriran dvadesetu minutu statusnog sastanka koji se svodi na čitanje onoga što je već napisano u dokumentu. Ali evo obrata koji ta fraza krije, a koji smo već upoznali u poglavlju o mailovima koje piše AI: taj mail je, zapravo, mogao biti ništa. Nitko nije trebao ni pisati ni čitati, jer informacija u njemu nije bila razlog za njegovo postojanje.

A ako informacija nije razlog — što je onda razlog? Odgovor smo već sreli, u drugoj knjizi ove kronike, kod agilnih ceremonija koje su preživjele čak i najbolje namjere svojih vlastitih izumitelja. Sastanak nije alat. Sastanak je ritual. A ritual se ne mjeri korisnošću informacije koja kroz njega prođe, ritual se mjeri time koliko ljudi osjeti da je stajao u krugu s ostalima i sudjelovao u obredu. Svećenici procesa, sjećaš se, nisu služili boga učinkovitosti — služili su boga okupljanja. I upravo zato nijedan alat u povijesti nije mogao ubiti sastanak, iz istog razloga zašto e-mail nikad nije ukinuo crkvu: jedan rješava informaciju, drugi rješava potrebu da budeš viđen, uključen, dio nečega. To dvoje se ne natječu na istom terenu.

E, sad dolazimo do onoga zbog čega je ovo poglavlje uopće napisano. Zašto, pobogu, jedan alat koji piše kod bolje od medior developera (dakle programera sa solidnim, ali ne vrhunskim iskustvom), koji sažima pedeset mailova u tri rečenice, koji planira sprint (radni ciklus od tjedan-dva, u kojem tim odradi dogovoreni komad posla) i sam sebi otvara pull requestove — zašto taj alat ne može ukinuti sastanak od pola sata na kojem se kaže ono što je već napisano u Slacku dva dana prije?

Odgovor je jednostavan, i baš zato ga je teško progutati: sastanak nikad nije bio o informaciji. Informacija je bila alibi. Prava roba koja se razmjenjuje u toj sobi — fizičkoj ili u Zoom rešetki lica koja su isključila kameru — su stvari koje AI ne vidi, ne mjeri i, iskreno, ne razumije, jer nisu tehnički problem. To je politika. Mala, svakodnevna, ureda-veličine politika.

Prvo, moć. Tko je pozvan, a tko nije — to je popis koji govori više od agende. Ako te izbace s liste za sastanak o proizvodu na kojem radiš, ne trebaš objašnjenje, ti to osjetiš u trbuhu. AI ti može sažeti taj sastanak u tri rečenice čim završi, ali ne može te vratiti na popis, jer popis nije informacijski problem. Popis je izjava: ti ovdje ne odlučuješ. To je alatu potpuno nevidljivo, jer alat ne razumije hijerarhiju osim ako mu je netko doslovno napiše u promptu, a nitko to neće učiniti, jer bi onda morao priznati da postoji.

Drugo, status. Tko govori, koliko dugo i koliko puta ga drugi prekinu bez posljedica. Sastanak je mikro-pozornica na kojoj se svaki tjedan iznova glasa tko je važan. Voditelj tima koji „samo želi da svi budu na istoj stranici” zapravo demonstrira da je on ta stranica na koju svi moraju stati. To se ne rješava boljim alatom za bilježenje zapisnika, pa ni najsjajnijim AI sažetkom dnevnog standupa. To se rješava — ili ne rješava — jedino tako da netko konačno ode iz te sobe, i onda se pozicija podijeli i cijeli cirkus krene iznova.

Treće, pripadnost. Ovo je onaj sloj koji svi mrze priznati, jer zvuči mekano, a mi smo ovdje ozbiljni inženjeri i menadžeri koji vjeruju samo u Jiru i tablice. Ali istina je da čovjek na sastanku često ne traži informaciju — traži potvrdu da još postoji u organizacijskoj mreži. Da ga netko vidi, da ga netko pita mišljenje, da nije samo redak u tabeli troškova. Otkad je rad postao daljinski, hibridni, asinkroni, sastanak je za mnoge jedino mjesto gdje se osjete kao dio nečega. Tužno? Malo. Ljudsko? Potpuno. I baš zato neuništivo, jer se protiv usamljenosti ne bori chatbotom.

Četvrto, pokriće. Ovo je onaj korporativni klasik koji svako malo izroni i u ovoj knjizi: sastanak kao kolektivna osiguravajuća polica. Ako se nešto zabrljalo, a svi smo se „složili na sastanku”, onda krivac nije jedna osoba — krivac je konsenzus, a konsenzus se ne može otpustiti. Zapisnik sastanka ionako često i ne postoji da bi se čitao, nego da bi se, ako zatreba, citirao: „ali rekli smo na sastanku od petnaestog da...”. AI taj zapisnik može napisati savršeno uredno, čak i sažeti ga u tri rečenice s akcijskim točkama. Ne može ga učiniti nepotrebnim, jer njegova funkcija nikad nije bila jasnoća. Njegova funkcija je alibi, a alibi treba biti dovoljno maglovit da svakome odgovara.

I peto — moj osobni favorit, zato što se rimuje s cijelom ovom knjigom — kontrola. Sjeti se naredbi o povratku u ured iz sedme knjige, poglavlja o tom istom refleksu: menadžeri koji ne vjeruju podatku da je „produktivnost porasla” dok to ne potvrde vlastitim očima. Sastanak je isto to, samo skalirano na pola sata dnevno. Vidim te da radiš. Vidim da si tu, da si spreman, da imaš odgovor kad te pitam. To nije provjera informacije — informaciju bi dobio brže mailom. To je provjera prisutnosti, stara koliko i sam nadzor, samo je danas dobila kalendarski poziv i link za Teams.

Zato AI ne dira ništa od ovoga i zato nikad neće, koliko god bio pametan. Ne možeš automatizirati politiku sobe, jer politika sobe nije bug koji čekaš da netko popravi u sljedećem sprintu — ona je feature ljudske organizacije, stara koliko i prvo pleme koje je sjelo oko vatre i odlučilo tko baca sljedeće drvo. Alat rješava tehnički problem: kako prenijeti podatak od točke A do točke B najbrže i najjeftinije moguće. Sastanak rješava društveni problem: kako u istoj sobi držati hijerarhiju, ego, strah i pripadnost, a da se to sve pri tom naziva „usklađivanje”. Dva potpuno različita zadatka, koja su se stoljećima maskirala u istu tablicu s naslovom „agenda”. AI je konačno skinuo tu masku — samo je pokazao da je uvijek postojala dva sastanka u jednom, i da mu je onaj drugi, društveni, potpuno nedostupan.

Odmakni se korak. Ne od ovog poglavlja — od cijele knjige, od cijele serije, od Jacquardove tkalačke stanice pa do agenta koji ti sam piše mail koji nitko neće pročitati. Svaka tehnologija u ovoj kronici dolazi s istim obećanjem, izgovorenim drugim riječima, ali identičnim po strukturi: oslobodit ćemo te. Manje posla. Više vremena. Konačno ćeš stići na ono što je stvarno bitno.

Jacquard je oslobađao tkalce od pamćenja uzorka. Parni stroj je oslobađao ljude od mišićnog rada. Tablični kalkulator je oslobađao računovođe od ručnog zbrajanja. E-mail je oslobađao urede od interne pošte koja putuje danima. Excel je oslobađao analitičare od papira. A AI, evo ga, na kraju svega, obećava da će te osloboditi od pisanja koda, dokumentacije, mailova, planova, izvještaja — od gotovo svega što se dosad zvalo posao.

I znaš što je zajedničko svima njima? Nijedna nije održala obećanje. Ne u smislu da nisu radile — radile su, savršeno, upravo ono za što su napravljene. Nego u smislu da ni jedna nije ostavila čovjeka s više slobodnog vremena na kraju dana. Posao se svaki put samo preselio, nabujao, popunio prostor koji je alat oslobodio. Parkinsonov zakon (K7, poglavlje 1, opet on) nije šala za jedno desetljeće — to je fizika ljudskog rada. Vakuum se puni. Uvijek.

Birokracija koju je AI trebao pojesti (prisjeti se poglavlja H3) nije nestala — samo je automatizirala vlastito papirnato tijelo, dok je duh, potreba da postoji proces koji nešto legitimizira, ostao netaknut. Sa sastancima je isto. Alat mijenja ŠTO se događa na sastanku — nekad je to bio flip-chart i flomaster, danas je Zoom transkript koji AI sažme u tri rečenice — ali ne dira KOLIKO se sastanaka održava, ni ZAŠTO se ljudi uopće okupljaju u nešto što se zove sastanak. To je društveni sloj, ne tehnički, i on je, iz poglavlja u poglavlje ove serije, dokazano neuništiv.

Sad, prije nego što ovo skrene u čisti cinizam — jer lako je, na kraju heretičkog niza, sve proglasiti teatrom — treba biti pošten. Nisu svi sastanci placebo. Postoje sastanci na kojima se stvarno donese odluka koju nitko drugi nije mogao donijeti bez te sobe, tog trenja, tih pet ljudi koji se ne slažu dok se napokon ne slože. Postoje brainstorming sesije gdje ideja nastane baš zato što je nastala usred razgovora, a ne u samoći pred ekranom. I postoji, iskreno, prosta ljudska potreba da povremeno vidiš lice kolege, a ne samo njegov »commit« — onaj sitni zapis u sustavu koji kaže da je nešto promijenio u kodu, ali ništa o tome kako mu je dan prošao. AI ne može simulirati to trenje niti tu vezu — može sažeti transkript, ne može zamijeniti sobu.

Ali to poštenje ne mijenja bilancu. Za jedan takav sastanak postoji deset koji postoje samo da bi postojali — status update koji je mogao biti mail (koji je mogao biti ništa, sjetimo se H3), sync (kratki sastanak čija je jedina svrha da se ljudi „usklade”, što je u pravilu moglo stati u tri rečenice teksta) koji je mogao biti poruka na Slacku, retrospektiva (sastanak na kraju radnog ciklusa gdje se navodno analizira što je dobro a što loše išlo) koja se održava jer je petak i tako je uvijek bilo. AI je, prožderavši se kroz kod, dokumentaciju i mailove, ostavio ovaj ostatak potpuno gol, bez ičega da ga sakrije. I taj goli ostatak, ispada, nikad nije bio o poslu.

Dobro, presuda. Vratimo se na sve troje što smo secirali u ovom dijelu knjige. Mit o 10x developeru se raspao (H1) — pokazalo se da je najveći multiplikator produktivnosti bila sposobnost da drugima ispričaš dobru priču o vlastitoj produktivnosti. Developer »larp« se raspao (H2) — a ako se ne sjećaš, larp je kratica za igranje uloge uživo, glumu u kojoj se ponašaš kao vitez ili čarobnjak iako si zapravo netko u trapericama u dvorištu; u ovoj knjizi taj se izraz koristi za glumljenje posla koji zapravo ne radiš. Pokazalo se da je puno »inženjerstva« bilo kopiranje sa Stack Overflowa (foruma gdje programeri postavljaju pitanja i kradu tuđa rješenja, uz malo osobnog stila navrh). Non-tech larp se raspao (H4) — pokazalo se da je cijela vojska »stratega« i »koordinatora« zapravo proizvodila dokumente koje nitko nije čitao, samo da bi netko drugi mogao proizvesti dokument koji citira taj dokument. A onda smo došli do sastanaka i shvatili da je sve troje, u biti, ista priča iznova ispričana. AI nije otkrio novu istinu. Samo je konačno maknuo izgovor da posla ima previše da bismo je vidjeli.

Cijeli ovaj heretički luk, četiri poglavlja, jedna je duga obdukcija istog leša: velik dio onoga što zovemo „posao” nikad nije bio posao. Bio je ritual. Bio je signaliziranje. Bio je društvena igra s pravilima koja nitko nije napisao, ali svi su ih znali napamet — tko sjedi gdje, tko govori prvi, tko je „u petlji”, tko je „zatrpan” pa se time hvali. AI je briljantan u rješavanju stvarnih problema i katastrofalno nekoristan u rješavanju ovoga, jer ovo nikad nije bio kvar. Ne možeš popraviti nešto što radi točno kako treba. A ritual radi točno kako treba — održava hijerarhiju, dijeli pripadnost, kupuje pokriće za slučaj da nešto krene po zlu. Alat za to nije lijek, alat za to je nebitan.

Pa dobro, reći ćeš, ako je sve to ritual, što onda AI zapravo mijenja? Ovo je najteže pitanje u cijeloj knjizi, jer se na njega ne odgovara gledanjem u strojeve nego gledanjem u nas same. Možda AI, oslobodivši nas mehaničkog dijela posla — pisanja koda, dokumentacije, mailova, izvještaja — konačno prisiljava pitanje koje desetljećima izbjegavamo: čemu, zapravo, služi ovaj sastanak? Ovaj izvještaj? Ova uloga? Kad stroj napravi u pet minuta ono za što je nekom trebao tjedan izgovora, izgovor postane vidljiv kao izgovor. I možda je baš to pitanje, a ne sam model, prava revolucija ove knjige. Ne brže pisanje koda. Nego trenutak kad više nemamo kamo sakriti pitanje čemu smo, zapravo, cijelo vrijeme služili.