Turbo Pascal i Borland

Godina je 1983. i ako želiš kompajler — program koji tvoj kod, napisan u nekom programskom jeziku, pretvara u naredbe koje procesor stvarno razumije — ideš k ozbiljnim ljudima u ozbiljnim odijelima i plaćaš ozbiljnu cijenu. Nekoliko stotina dolara, molim, plus porez, plus čekanje. Isporuka stiže kao mala kutija s desetak disketa, kao da si naručio enciklopediju, a ne alat koji pretvara tvoje besmislene naredbe u nešto što stroj razumije. Instaliraš, pa čekaš. Kompajliraš, pa čekaš još malo. Kompajler je za korporacije ono što je bio faks-uređaj za urede — skup, spor, ali nezamjenjiv, i baš zato se prodaje po cijeni koja govori: ovo nije za tebe, klinac s Apple II-om u garaži. Ovo je za firme koje mogu potpisati narudžbenicu.

U toj slici postoji nepisano pravilo, ono što ekonomisti vole zvati tržišnom logikom, a ostali od nas jednostavno zovu deranje. Alat vrijedi onoliko koliko si spreman platiti da ne moraš sam pisati assembler — a assembler je, da budemo jasni, najniži i najbolniji jezik na kojem se uopće može razgovarati s procesorom, ono što bi bilo pisati pismo slovo po slovo umjesto da samo diktiraš. Firme koje prodaju kompajlere odavno su skužile da se razvojni programer neće cjenkati oko dvjesto dolara kad mu to plaća firma. Zašto bi onda spustili cijenu? Nema razloga. Kupac ne kupuje za sebe, kupuje za tvrtku, a tvrtka nikad nije osjetljiva na cijenu onako kako je osjetljiv čovjek koji broji kusur za pizzu.

I tu se, negdje u Kaliforniji, mota Francuz koji je do jučer svirao saksofon u jazz bendovima i koji je, po legendi toliko dobroj da ju je teško provjeriti do zadnjeg zareza, u Ameriku ušao bez prave radne vize, s planom sklopljenim u glavi umjesto na papiru. Philippe Kahn gleda tu istu sliku — kompajler kao statusni simbol firme — i vidi nešto što svi ostali očito nisu: prazno tržište od milijun ljudi koji bi kupili kompajler da mogu, samo što nitko normalan neće platiti pola plaće za privilegiju da nauči programirati.

Njegova ideja je uvredljivo jednostavna, u onom smislu u kojem su sve dobre ideje uvredljivo jednostavne kad ih netko drugi smisli prvi: prodaj kompajler kao da prodaješ gramofonsku ploču. Stavi ga na policu u dućan, zalijepi cijenu koja se vidi izdaleka, i neka ta cijena bude toliko niska da je kupovina impulsivna odluka, a ne korporativni proces s tri potpisa. Četrdeset devet dolara i devedeset pet centi. Poštom, ako baš hoćeš, ili s polica dućana s elektronikom, pokraj kalkulatora i baterija.

Industrija se, naravno, smije. Kako i ne bi? Netko prodaje profesionalni alat po cijeni koja ne pokriva ni trošak tiskanja priručnika, kažu ozbiljni ljudi u ozbiljnim odijelima, dok broje svoje stotine dolara po licenci i spremaju se za sljedeći kvartalni izvještaj. Smijeh, međutim, traje kratko — onoliko kratko koliko treba tržištu da shvati da postoji ogromna razlika između onoga što ljudi kažu da će platiti za kompajler i onoga što bi zapravo kupili kad bi ih netko pitao. A Kahn im je upravo to i ponudio, bez pitanja.

1983. Kompajler je proizvod za odrasle ljude s korporativnim budžetom. Kupuješ ga preko distributera, čekaš isporuku, plaćaš nekoliko stotina dolara i dobiješ paket koji izgleda kao da je namijenjen cijelom odjelu, ne pojedincu. Takav je red stvari. Softverske kuće su navikle na tu maržu, kupci su navikli na tu cijenu, i nitko u toj industriji ne razmišlja o tome da bi kompajler mogao stajati koliko dvije pizze i pivo.

Philippe Kahn je imao osjećaj za brojke koji se rijetko viđa kod ljudi koji su ujedno i inženjeri. Znao je jednu stvar koju cijela industrija zaboravlja kad joj ide dobro: cijena nije samo broj na naljepnici. Cijena je izjava o tome koga smatraš svojim kupcem.

Ali cijena od 49,95 dolara nije bila hrabrost, bila je matematika unatrag — a tu na scenu ulazi ime koje treba zapamtiti, jer ćeš ga sretati kroz cijelu ovu enciklopediju kao duha koji se seli iz tijela u tijelo: Anders Hejlsberg. Danski programer, u tom trenutku nitko posebno poznat, napisao je kompajler koji je stao u trideset devet kilobajta. Ne trideset devet megabajta. Kilobajta. Za usporedbu, danas ti ikona na desktopu zauzima više prostora nego cijeli njegov proizvod koji je prevodio kod u strojni jezik. To nije bio trik za uštedu diskete — iako je i to bila korist — to je bila posljedica činjenice da je Hejlsberg pisao asemblerski kod gušći nego što je itko u toj eri smatrao potrebnim. Pisati u njemu je kao slagati kuću cigla po cigla, umjesto da naručiš prefabriciranu.

I upravo zato je Turbo Pascal mogao stajati 49,95 dolara umjesto tri stotine. Malen program se lako umnožava — na disketu, u kutiju, u poštu — a mala kutija znači malu maržu koja se, uz dovoljan volumen, pretvara u ozbiljan novac. Cijela ekonomija tog poteza počiva na onih trideset devet kilobajta kao kuća na temeljima. Skini taj temelj i cijena od 49,95 dolara postaje čisti gubitak, a ne genijalna strategija.

Druga stvar koja je Turbo Pascal učinila legendarnim nije bila cijena, nego brzina kompajliranja (dakle, brzina onog prevođenja koda u strojni jezik o kojem smo već pričali) — a to je, moram priznati, teško danas prenijeti nekome tko je odrastao uz to da se program prevede za pol sekunde. Ondašnji kompajleri su za srednje velik program trebali minute, ponekad i deset, petnaest minuta hodanja do kave i natrag. Turbo Pascal je isti posao radio u sekundama. Programer koji je navikao pisati kod, otići na ručak i vratiti se da vidi je li prevedeno, sad je pisao kod i gledao rezultat prije nego mu se misao izgubila. To nije bilo poboljšanje. To je bila druga vrsta posla.

Sve to je Kahn morao nekako reći tržištu koje ga nije poznavalo, s budžetom koji je bio, blago rečeno, simboličan. Rješenje je bio oglas u BYTE-u — tada vodećem američkom časopisu za osobna računala, mjestu gdje su se osamdesetih objavljivali oglasi za softver i gdje si, ako si htio da te ozbiljan programer primijeti, morao imati stranicu. Oglas je bio cijela stranica, ozbiljan dizajn, jezik koji zvuči kao da iza njega stoji firma s katom u zgradi i odjelom pravne podrške. „Borland International”, pisalo je, kao da je riječ o petnaestoj godišnjici postojanja, a ne o firmi koju je Kahn tek osnovao i koja je tu reklamu platila na kredit jer u banci nije bilo dovoljno da se plati odjednom. Bluff korporativnog imidža, star kao trgovina sama, samo ovaj put odrađen s toliko samopouzdanja da je funkcionirao.

Konkurencija se, kažu, smijala. Cijena je bila preniska da bi bila ozbiljna, oglas je bio prevelik za firmu koja formalno još nije ni postojala, a proizvod je bio prevelik po ambiciji za svojih trideset devet kilobajta. Smijali su se, dakle, dok su brojali koliko su primjeraka prodali tog mjeseca — a onda su prestali brojati, jer je brojka počela zvučati kao poraz.

Zamisli kako je 1983. izgledao radni dan programera na nekom PDP-u ili ranom osobnom računalu. Napišeš kod u editoru za tekst. Izađeš iz njega. Pozoveš kompajler. On mljacka, čita disk, ispisuje greške, i to negdje, u nekoj drugoj datoteci koju sad moraš otvoriti da vidiš gdje si zabrljao. Popraviš. Izađeš iz editora. Pozoveš kompajler ponovo. Ako je sve u redu, pozoveš linker, program koji sve to slijepi u jednu cjelinu koja se može pokrenuti. Onda, tek onda, pokreneš program. Cijeli taj ciklus, od jedne promijenjene linije do rezultata na ekranu, znao je pojesti nekoliko minuta. Za veći projekt — kavu i cigaretu.

Turbo Pascal je tu petlju zgnječio u nešto što se danas zove — bez ironije — user experience, samo tada taj izraz nije postojao ni u snu marketinškog odjela. Editor, kompajler i runtime — onaj dio koji sve to stvarno pokreće i drži na životu dok program radi — bili su spojeni u jedan program, jednu sesiju, jednu tipku. Napišeš kod, pritisneš Ctrl+F9, i za sekundu ili dvije program se ili pokrene ili te editor sam odvede točno na liniju koja je pukla. Nema izlaska. Nema traženja druge datoteke s porukama o greškama. Nema čekanja da disk prestane škripati.

Zvuči kao sitnica, tehnička kozmetika. Nije. To je razlika između alata koji trpiš i alata s kojim se igraš — a u toj razlici, gle čuda, leži i ekonomika cijelog poteza. Borland nije samo prodavao kompajler po cijeni od 49,95 dolara — u vrijeme kad je konkurencija za slične alate tražila i po nekoliko stotina dolara, dakle cijenu koju si mogao opravdati jedino ako te plaća firma, ne džeparac. Prodavao je alat koji je bio dovoljno brz da ga isprobaš iz čiste dosade, na kućnom računalu, poslije večere, bez ičije dozvole i bez firme koja ti plaća licencu. Jeftino i sporo ne bi upalilo — nitko se ne igra sa sporom igračkom. Jeftino i brzo je bila kombinacija koja je otvorila vrata ljudima koji do tada programiranje nisu ni pomišljali probati sami.

Posljedica se nije osjetila u prodajnim brojkama Borlanda — iako se i tamo osjetila, i kako. Osjetila se u tisućama tinejdžera i amatera koji su prvi put u životu vidjeli program da radi točno ono što su mu naredili, u istoj minuti u kojoj su ga napisali. To iskustvo — napišeš, pokreneš, popraviš, opet pokreneš, sve na jednom ekranu — postalo je kalup po kojem su cijele generacije programera formirale svoj prvi mentalni model onoga što programiranje *jest*. Ne mukotrpan obred prizivanja kompajlera, nego razgovor. Pitaš, stroj odgovara, ti pitaš dalje.

Ono što je za Borland bio marketinški potez — brzina kao prodajni argument u oglasu — pretvorilo se u nešto veće: alat koji je oblikovao kako razmišljaš o pisanju softvera prije nego što si napisao svoju prvu ozbiljnu liniju koda. I to je, ako gledaš tko je stvarno platio cijenu, najjeftinije obrazovanje koje je industrija informatike ikad slučajno isporučila. Nitko u Borlandu nije sjedio i planirao da postane pedagoška institucija. Samo su htjeli da ti kompajler ne dosadi prije nego što ga kupiš. Ispalo je da je to isto.

Sjednimo na trenutak i izvadimo kalkulator, jer je ovo poglavlje pod naslovom „slijedi novac”, a novac se najbolje vidi kroz brojke, ne kroz priče o genijalnim programerima. Konkurentski kompajleri stajali su, kao što smo rekli, tristo, četiristo, petsto dolara. Recimo da je proizvođač takvog kompajlera imao trošak proizvodnje — disketa, kutija, priručnik, poštarina — oko dvadeset dolara po primjerku. Ostatak je čista margina. Prodaš tisuću primjeraka godišnje nekoj korporaciji koja ni ne trepne na taj račun, i imaš lijep, mirni, dosadan biznis. Nema potrebe za volumenom. Nema potrebe za milijun kupaca. Treba ti samo tristo firmi koje su spremne platiti.

Kahn je tu jednadžbu bacio kroz prozor. Turbo Pascal je stajao 49,95 dolara. Trošak proizvodnje — ista disketa, slična kutija, možda tanji priručnik — bio je desetak dolara. Margina po komadu je smiješno mala u apsolutnom iznosu, ali evo trika koji cijela industrija nije htjela vidjeti: ako ti je margina mala, a tržište ti je odjednom svi — ne samo firme s budžetom za softver, nego i student, hobist, tip koji programira u garaži jer voli — onda ne prodaješ tristo primjeraka. Prodaješ tri stotine tisuća. I margina koja je bila smiješna po komadu postane vrlo neozbiljna kad je pomnožiš s brojem koji te druge kompanije nisu ni sanjale da postoji.

Sad, tu dolazimo do dijela koji je zvučao ludo 1983., a danas zvuči kao udžbenički primjer poslovne psihologije. Softver se, za razliku od kutije cerealija, kopira besplatno i savršeno. Netko kupi jednu disketu Turbo Pascala, i onda je kopira kolegi na fakultetu, kolega kopira cimeru, cimer je okači na neki BBS — zamisli to kao oglasnu ploču prije interneta, na koju se čovjek spajao modemom da skine ili razmijeni datoteke i poruke, otud i izraz „kopirati preko BBS-a” — pa je s njega skine još pola kontinenta, i tako dalje unedogled, bez ikakve degradacije kvalitete i bez ikakvog troška za onog koji kopira. Za tradicionalni model to je katastrofa: netko ti krade proizvod, i to besplatno. Borland je, iznenađujuće, gledao na to napola kao na problem, a napola kao na — pripremi se — marketing kampanju koju plaćaju sami piratski korisnici.

Logika je bila jednostavna i pritom pomalo perverzna: student koji je piratski koristio Turbo Pascal na fakultetu, taj student je učio programirati baš na tom alatu, baš na tim navikama, baš na toj sintaksi. Kad je diplomirao i dobio posao u firmi koja kupuje softver legalno, na čijem se stolu je odluka o alatu — nagađaj koji je kompajler predložio. Ne onaj koji nikad nije koristio. Nego onaj s kojim je proveo tri godine kopiranih večeri u sobi na faksu. Piratska kopija danas nije izgubljena prodaja. Bila je besplatna reklama koja se plaća tek za tri godine, kad piratski korisnik postane netko s potpisom na narudžbi.

Borland to nikad nije rekao na press konferenciji glasno kao što ja to sad pišem — nitko normalan ne stoji pred novinarima i kaže „nemamo ništa protiv da nas pljačkate, to nam pomaže” — ali licenca koju su nudili odavala je tu logiku bez puno stida. Zvala se, gotovo doslovno, licenca „book license”: kupiš jednu kutiju i tretiraš je kao knjigu — jedna osoba je koristi u jednom trenutku, kao što jednu knjigu čita jedna osoba u jednom trenutku, ali nitko ne provaljuje vrata da provjeri je li baš ta osoba, baš tada, baš na tom računalu. Nema dongle uređaja — onog malog hardverskog privjeska koji se u to doba morao nabosti na računalo da bi program uopće pristao raditi, kao neka digitalna lisica oko kotačića za disketu. Nema ni aktivacijskih ključeva koje moraš zvati u Kaliforniju da ih otključaš, nema paranoje. Gesta povjerenja — ili gesta firme koja je matematički zaključila da je jeftinije vjerovati kupcu nego platiti inženjere da grade sustav zaštite koji će netko provaliti za tjedan dana svejedno.

A onda se dogodila stvar koja se u ekonomiji zove — nemam bolju riječ — panika. Konkurenti su gledali brojke prodaje Turbo Pascala i shvatili da matematika radi, ali ne za njih, nego protiv njih. Ako je Borland prodavao tristo tisuća primjeraka po pedesetak dolara, dok je konkurencija prodavala tri tisuće primjeraka po petsto — tko je zapravo napravio veći posao, i tko će sljedeće godine imati novca za razvoj bolje verzije? Cijene kompajlera, asemblera i drugih alata za razvoj kroz cijelu industriju počele su padati, jedna za drugom, u roku dvije-tri godine. Ne zato što su konkurenti postali plemeniti i demokratski nastrojeni prema malom programeru u garaži, nego zato što je opcija bila prilagoditi se ili gledati kako im Borland pojede cijelo tržište iz temelja.

To je četvrti put u ovoj knjizi da vidimo istu priču obučenu u drugi kostim — cijena pada, pristup se širi, netko koji je ranije bio isključen sad je unutra. Prvo je to bilo veliko računalo koje postaje osobno, zatim programski jezik koji ne traži diplomu, pa internet koji izlazi iz laboratorija na kućni telefonski priključak. Sad je red na sam alat kojim se svi ti prethodni koraci uopće izvode. Programiranje je do tog trenutka bilo skupa profesija sa skupim ulaznim kartama. Turbo Pascal nije izumio programiranje — samo je maknuo cjenik s vrata i pustio unutra svakoga tko je imao pedeset dolara i volju da nauči, a to je, ispada, bila ogromna, dotad neiskorištena vojska.

Novac je stigao. Sad je pitanje što se s njim radi — i tu Borland pokazuje karakter tipične kompanije koja je prerano dobila previše love: širi se u svim smjerovima odjednom. Razvijaju Quattro Pro (tablice, rat protiv Lotusa i Excela), kupuju Paradox (baze podataka, rat protiv dBasea), a onda, u potezu koji je ili genijalan ili suicidalan, ovisno tko priča priču, kupuju samog dBasea — od Ashton-Tatea, za pola milijarde dolara. Philippe Kahn, saksofonist koji je prodavao kompajlere po cijeni pizze, sad kupuje cijele firme. Margina od 49,95 dolara po kutiji odjednom financira akvizicije koje mijenjaju cijelu mapu softverske industrije.

Samo, dBase se pokazao kao trojanski konj. Ashton-Tate je već imao gomilu pravnih problema, kod je bio zapušten, a Microsoft je u međuvremenu gurao svoj Access i FoxPro kao zamjenu. Borland je platio vrhunsku cijenu za nešto što je već bilo na silaznoj putanji — klasična pogreška onoga koji ima novac i mora nešto s njim učiniti prije nego što ga netko drugi potroši umjesto njega.

Hejlsberg je otišao 1996. Ne zato što je Turbo Pascal umro — nije, samo se pretvorio. Prije odlaska dao je Borlandu jedan zadnji veliki hit: Delphi, 1995. godina, Pascal dobiva prozore, gumbe, funkciju povuci-i-spusti za slaganje sučelja i pretvara se u pravi RAD alat — kratica za „Rapid Application Development”, pristup gdje sučelje slažeš mišem, povlačenjem gumba po ekranu, umjesto da svaki prozor i tipku ručno ispisuješ redom koda. Takav Delphi konačno je mogao stati uz Visual Basic i pobijediti ga — u brzini, u čistoći generiranog koda, u svemu osim u jednoj stvari o kojoj će biti riječi u sljedećoj sekciji: u tome čiji je to ekosustav.

Delphi je bio pravi proizvod, ne nostalgija. Cijela generacija programera pisala je u njemu aplikacije spojene na baze podataka, a bankarski sustavi u istočnoj Europi, kažu, još danas šapuću u Delphiju kad im nitko ne gleda. Ali pogledaj brojke iza te priče: Borland u tom trenutku već posluje na rubu, dionica pada, osnivač firme Philippe Kahn odlazi 1994., a tvrtka se par puta preimenuje — Borland u Inprise, pa opet u Borland, kao netko koji mijenja prezime kad mu posao krene nizbrdo — tražeći identitet koji je jednom, davno, po cijeni od 49,95 dolara, bio potpuno jasan.

Delphi je posljednji trenutak kad je Borland bio taj koji diktira pravac, a ne onaj koji trči za nekim drugim. Nakon toga — sve niz brdo, samo brzina spuštanja varira.

Dobro, presuda. Jer to i jest presuda, samo se izriče polako, kroz otprilike petnaest godina i desetak preimenovanja, umjesto u jednom udarcu čekića.

Borland ne umire. Borland se topi. Prvo je Borland International, pa samo Borland, pa Inprise (da, netko je stvarno mislio da je to bolje ime od Borlanda — kratka epizoda ludosti krajem devedesetih), pa opet Borland, kad su svi shvatili da Inprise zvuči kao ime firme za osiguranje kredita. Kupuju Paradox, kupuju dBase, razvijaju svoj Quattro Pro da se natječu s Excelom i Lotusom — svaka kupovina zvuči kao ekspanzija, a zapravo je razvodnjavanje. Novac koji je došao od 49,95 dolara i milijuna kutija na policama trgovina elektronikom sad se troši na kupovanje tuđih bitki umjesto na dovršavanje svoje. Do 2000-ih Borland prodaje developerske alate manjinskoj publici koja se sjeća zlatnih godina, dok se ostatak tržišta odselio negdje drugdje. Godine 2009. cijelu firmu kupuje Micro Focus — ime koje zvuči kao da je izmišljeno da se zaboravi već dok ga čitaš. Borland kao brend danas postoji približno onoliko koliko postoji CompuServe. Postoji, tehnički. Netko negdje vjerojatno drži licenciju.

A sad ono što boli, ako si Borland fan iz osamdesetih: dio Borlanda koji je stvarno preživio — koji danas piše kod u milijunima instalacija Windowsa i weba — ne zove se Borland. Zove se C#. Anders Hejlsberg, dečko koji je 1983. u Danskoj napisao kompajler od 39 kilobajta, otišao je 1996. u Microsoft nakon što ga je Borland — u vlastitoj verziji priče — pokušao ugurati u posao koji mu se nije sviđao, dok mu je Microsoft ponudio upravo ono što je htio: da dizajnira jezik od nule. Borland je zbog toga tužio Microsoft, tvrdeći da im namjerno i sustavno otima ključne ljude, što je — usput — i istina, samo što je teško tužiti nekoga za to da je nekome drugom ponudio bolju plaću i zanimljiviji posao.

Rezultat te selidbe je C#, pa onda .NET, pa onda — jer čovjek očito ne umije stati — TypeScript, jezik koji je danas zadani izbor za pisanje weba u velikim firmama. Filozofija Turbo Pascala — brzo kompajliranje, jasne poruke o greškama, alat koji ti ne stoji na putu — nije umrla s Borlandom. Preselila se u Redmond, obukla korporativnu jaknu i postala dio infrastrukture na kojoj danas radi pola interneta. Borlandov DNK je, ironično, žustar i zdrav, samo se preziva drukčije.

Ono što ostaje, kad skineš nostalgiju, je lekcija koju ova knjiga ponavlja namjerno, treći put, jer je toliko dosadno istinita da je vrijedno je ponoviti: cijenom osvajaš tržište, ali distribucijom ga zadržavaš. Kahn je 1983. napravio nešto genijalno — srušio je cijenu i pustio proizvod u ruke stotina tisuća ljudi koji ga nikad ne bi kupili za 500 dolara. To je osvajanje. Ali osvajanje nije isto što i posjed. Microsoft nije morao pobijediti Borland u kvaliteti kompajlera — samo je morao imati Windows, MSDN (svoju bazu dokumentacije i alata na koju su se programeri navikli osloniti), ugovore s korporacijama i strpljenje da čeka desetljeće. Borland je uzeo tržište na juriš. Microsoft ga je jednostavno naslijedio, polako, ugovorom po ugovorom, dok je Borland trošio svoju energiju na preimenovanja.