Disketa, RAM i miš postaju roba

Zamisli da je 1975. i da voliš priče o herojima. Imaš ih na izbor — dvojac u garaži lemi ploču koja će jednog dana nositi ime jabuke, negdje u Albuquerqueu blješti reklama za stroj koji staje na stol, a časopisi pišu o genijima kao da je informatika western i svi čekaju dvoboj u podne. Dobra priča. Prodaje se. Samo — nitko u toj priči ne pita otkud dolazi memorija u tom stroju.

Odgovor, ako bi pitao, ne bi te impresionirao. Memorija se, dobrim dijelom, još plete. Ne metaforički — stvarno. Sitni feritni prstenovi, magnetske jezgre veličine zrna pijeska, ručno se provlače kroz mrežu žica, red po red, kao da radiš čipkani stolnjak za baku, samo što ovaj stolnjak pamti brojeve, ne uzorke. Ljudi to rade u pogonima gdje se traži strpljenje, mirna ruka i dobre oči, a plaća je ono što uvijek jest kad se traži strpljenje i mirna ruka — skromna.

A kad taj stroj završi posao i treba negdje odložiti rezultat? Ne kažeš da ideš „spremiti fajl”. Kažeš da ideš u magnetoteku — u sobu s ormarima, gdje vrpce stoje označene rukom i gdje netko mora fizički otići, skinuti kolut, staviti drugi i moliti se da vrpca ne popuca na pregibu. „Pohrana” 1975. nije apstraktan pojam. Pohrana je adresa. Ima vrata. Možda i ventilaciju, ako si sretan.

Zato je ovo poglavlje drugačije od onih o herojima. Nema tu velikog imena koje ćeš pamtiti, nema trenutka kad netko viče „eureka” u tuš kabini. Ima pitanja — onu vrstu koja ti padne na pamet kad prvi put čuješ da se memorija „plete” i pomisliš da te netko zeza. Nije te zezao. To je bila industrija, sredina sedamdesetih, i baš je ta dosadna, prljava, tiha industrija komponenti — jezgre, vrpce, kasnije diskete i čip koji će sve to zatvoriti u pravokutnik veličine nokta — postala krvotok svega što je dolazilo. Heroji su dobili naslovnice. Krvotok nikad ne dobije ništa, osim posla da i sutra teče.

Dobro, kreni polako, kaže laik. Kompjuter pamti stvari. Ali gdje? Fizički, gdje? Ne u nekom oblaku, jebemu, nema oblaka 1965. godine. Gdje su te misli?

Odgovor je, na prvu, razočaravajući: u mreži. Ne internetskoj mreži — pravoj, fizičkoj mrežici od žica, gustoj kao mreža za komarce, s malim magnetskim prstenčićima nabodenim na sjecištima. Taj isprepleteni sustav žica i prstenčića zovu se jezgre — core. Svaki prstenčić drži jedan bit, jednu jedinicu ili nulu, ovisno o tome kako je magnetiziran. Nazivali su to, bez ironije, industrijom.

Čekaj, prekida ga laik. Vezenje? Računalo koje leti čovjeka na Mjesec pamti stvari zahvaljujući nekome tko plete? Da, upravo tako. Apollo Guidance Computer, računalo koje je vodilo Apollo do Mjeseca, imao je memoriju spletenu od žica — zvali su je čak »rope memory«, memorija od konopa, jer se doslovno provlačila kroz iglu red po red. To je core memorija u svojoj romantičnijoj verziji. I radilo je. Sporo, skupo, teško — ali radilo je pouzdano, čak i kad ode u vakuum, bez struje. Isključiš napajanje, prstenčić ostane magnetiziran onako kako je bio, pamćenje ostaje. Tome se kaže nehlapljivost, i core memorija je u tome bila neponovljivo dobra.

OK, kaže laik, ali onda su to sigurno nekako riješili tim čipovima o kojima svi pišu. Kako?

Riješili su to tako da su prestali plesti i počeli parkirati elektrone. To je DRAM — dynamic random access memory, odnosno „dinamička memorija s nasumičnim pristupom”. Ono RAM iz naziva (random access memory) samo znači da računalo može doći do bilo kojeg podatka odmah, bez premotavanja i traženja redom — kao da imaš ladicu s pretincima umjesto vrpce koju moraš odmotavati da dođeš do sredine. Umjesto tisuća sitnih magnetiziranih prstenova koje netko fizički provlači kroz žicu, imaš kondenzatorčiće na siliciju, toliko male da ih vidi samo mikroskop, i svaki drži naboj koji predstavlja bit. Napunjen kondenzator — jedinica. Ispražnjen — nula. I sve to na jednom čipu, otisnuto, ne pleteno.

Prekretnica ima čak i datum i broj modela, što je za ovu industriju rijedak luksuz: Intel 1103, godina 1970. Nije bio prvi DRAM čip koji je nekome pao na pamet — bilo je pokušaja i prije — ali bio je prvi koji je stvarno radio dovoljno dobro i dovoljno jeftino da ga netko normalan kupi umjesto core memorije. I to je taj trenutak kad je jedna cijela industrija — žene s pincetama, tvornice koje pletu žicu, cijeli zanat — preko noći postala anakronizam. Ne zato što je netko donio odluku na sastanku, nego zato što je čip bio jeftiniji, brži za proizvesti i lakše ga je bilo naručiti u količini od pola milijuna komada, nego naručiti pola milijuna komada ručnog rada.

A koliko je taj 1103 zapravo pamtio, pita laik, sumnjičavo, kao da već nasluti da će broj biti smiješan.

1024 bita. Jedan kilobit. Pažljivo — kilobit, ne kilobajt, a razlika je važna: osam bitova čini jedan bajt, a jedan bajt je, grubo rečeno, jedno slovo teksta. Dakle taj kilobit je mogao spremiti otprilike 128 slova — cijelu jednu rečenicu, ne više. I baš je to bio događaj — ne unatoč tome što je bio smiješno malen, nego zato što je bio dovoljno velik da po prvi put bude jeftiniji od jezgrene memorije, računajući po bitu. Nije trebalo biti impresivno u apsolutnom smislu. Trebalo je biti jeftinije od alternative, i to je bilo sve što je trebalo da počne lavina.

Do sad jasno? Core je pleten, pouzdan, spor i, kad se ozbiljno zbroje troškovi, potpuno nepraktičan za proizvodnju u velikim količinama. DRAM je čip — jeftiniji za masovnu proizvodnju, ali hlapljiv: izvučeš utikač i sve zaboravi, kao pijanac nakon petog piva. I upravo ta razmjena — pouzdanost za cijenu — jest ono što se u ovom poglavlju stalno vraća, u disketama, u mišu, u svakom dijelu koji je nekad bio luksuz, a onda postao roba koju kupiš na kilogram.

— Dobro, jasno mi je zašto je čip bolji od ručno pletene mreže žica. Ali sad me zbunjuješ. Zašto se sve to onda selilo na disketu? Na komad plastike koji se savija kao palačinka?

E, tu dolazimo do problema koji nema veze s brzinom ni cijenom, nego s logistikom. Kraj šezdesetih, početak sedamdesetih, IBM. Veliki mainframe računala — ona ista koja su punila cijele podrumske katove — imala su nešto što se zove mikrokod: sitan softver koji govori hardveru kako da se ponaša, ono najniže od najnižeg. I taj mikrokod se s vremena na vrijeme mijenja, servisira, ažurira. Pitanje: kako to fizički doneseš stroju koji stoji u banci u Clevelandu, kad si ti inženjer u IBM-ovom pogonu u San Joseu?

— Poštom?

— Poštom, da, ali na čemu? Trake su bile skupe, osjetljive i prevelik overkill za par kilobajta mikrokoda. Trebalo je nešto jeftino i tanko, da se može ubaciti u omotnicu i ne razbije se ako ga poštar baci na hrpu s ostalim pismima. Tako je nastala ideja — komad magnetske folije u zaštitnoj plastičnoj košuljici. Alan Shugart i njegov tim u IBM-u su to sklepali kao interni alat za distribuciju, ne kao proizvod za tržište. Zamisli da izmisliš USB štapić, a ti ga samo želiš iskoristiti da pošalješ fakturu kolegi u drugu zgradu.

— Čekaj, rekao si USB štapić. To mi je prva asocijacija na disketu ikad bila — mali kvadratić s ikonom koji nosi datoteke od jednog računala do drugog.

Upravo to. To je bila prva prijenosna, jeftina, masovno primjenjiva memorija koju možeš staviti u džep i odnijeti drugom stroju. Prije toga si podatke selio na vrpci za koju je trebao cijeli ormar da bi se pokrenula, ili je stroj morao stalno biti spojen na isti disk. Disketa je prva stvar koja kaže: evo, uzmi ovo, odnesi ga, ubaci u drugi stroj, radi. Skroman komad plastike koji je zapravo prvi fizički oblik onoga što danas radimo klikom na „pošalji”.

— A zašto je bila baš tolika, 8 inča? To ti je kao veličina pizze.

— Dobro, ali čemu onda pad na 3,5 inča, ono tvrdo pravokutno što se stvarno ne savija?

Jer 5,25-inčna disketa je, unatoč nazivu, bila mekana — fizički se mogla saviti, poprskati kavom, izgrebati noktom, i onda bi ti, jednostavno, nestali podaci. Sony je predložila tvrđu, manju verziju s metalnim zaklopcem koji se sam otvara kad ga stroj proguta — manju, izdržljiviju, praktičniju za džep košulje. To je postao standard sljedeća dva desetljeća, dok ga na kraju nije pojeo baš onaj isti princip zbog kojeg je disketa i nastala: netko je opet trebao jeftiniji, brži i veći način da prenese podatke s mjesta A na mjesto B, a taj netko se zvao USB.

Dobro, sad ono pitanje koje svi žele postaviti a nitko ne pita: tko je, dovraga, smislio da guraš plastičnu grudu po stolu da bi pomicao stvari na ekranu koji je metar od tebe? Zvuči kao najidiotskiji mogući način. I znaš što — u trenutku kad je izmišljeno, ideja je, u neku ruku, i bila idiotska. Ne zato što je sama zamisao loša, nego zato što je stigla prerano, na zabavu na koju još nitko drugi nije bio pozvan.

Čovjek koji je to sklopio zove se Douglas Engelbart, i predstavio ga je 1968. na demonstraciji koju danas zovu »Majka svih demoa« (K1, ako se sjećaš — vrijedi vratiti se). Drveni komadić, dva kotačića postavljena okomito jedan na drugi, kabel koji je izgledao kao repić — zbog čega su ga u labosu i zvali mišem. Patent je dobio, ali od njega nije vidio ni lipe — vlasništvo je bilo na njegovom institutu, a i taj je istekao prije nego što je miš postao roba. Nema slave, nema Nobelove nagrade za guranje kockice po stolu. Ima samo — ništa. Deset, petnaest godina ništa. Jedna od najboljih ideja u povijesti računalstva sjedila je u kutu i skupljala prašinu.

E sad, laik bi tu upitao: zašto? Ako je toliko dobro, zašto ga nitko nije uzeo i stavio na svako računalo sutradan? Odgovor je nezgodan, ali pravedan: miš je alat za nešto što još nije postojalo. Zamisli da ti dam volan, ali automobil još nema karoserije, motora ni sjedala — samo šasija na blokovima u dvorištu. Volan je super, samo ga nemaš na čemu koristiti.

Jer u to doba — kasne šezdesete, cijele sedamdesete — računala nisu imala ono što danas zoveš sučeljem. Nisu imala prozore, ikone, gumbe koje kliknem. Imala su naredbeni red: crni ekran, treptavi kursor, i ti tipkaš točnu naredbu ili se ništa ne događa. A miš je alat za pokazivanje. Što bi pokazivao na ekranu koji sadrži samo tekst? Kojim slovom bi ga uhvatio, kojim ga pomaknuo? Miš bez grafičkog sučelja jednostavno nema što raditi — lijepo izgleda, savršeno funkcionira, samo nema svrhe.

Ovdje ulazi PARC, istraživački centar Xeroxa, sredina sedamdesetih. Tamo su inženjeri napravili nešto što se danas čini banalnim, ali tada je izgledalo kao da su otkrili vatru drugi put: sučelje s prozorima, ikonama, izbornicima — sve ono što danas zoveš »desktop«. I tek onda je netko rekao: čekaj, imamo taj Engelbartov drveni kotačić u ladici, možda baš njega treba za ovo. PARC ga je usavršio — umjesto dva kotačića, kuglica koja se kotrlja u kućištu, a senzori hvataju smjer kretanja. Prvi ozbiljan, upotrebljiv miš u smislu kako ga danas poznaješ.

I evo pouke, jer negdje mora biti pouka: hardver bez softverskog konteksta je kvaka bez vrata. Možeš izmisliti najgenijalniju spravu na svijetu, ali ako svijet oko nje nije spreman prihvatiti tu spravu — nema svrhu. Miš nije čekao bolju tehnologiju kotačića. Čekao je da netko drugi, u drugoj zgradi, s drugim proračunom, izmisli razlog zašto bi ga bilo tko uzeo u ruku.

Zanimljivo je da ni PARC-ov miš nije odmah postao roba u smislu o kojem pričamo u ovom poglavlju — jeftin, masovan, u svakoj kutiji s računalom. Trebalo je da grafičko sučelje uopće stigne do kupca, a to se dogodilo tek početkom osamdesetih, punih trinaest godina nakon Engelbartove demonstracije. Trinaest godina čekanja na kabel i kuglicu — ne zato što nitko nije znao kako, nego zato što nitko još nije trebao.

— OK, shvatio sam disketu, shvatio sam čip za memoriju. Ali tko to sve, fizički, proizvodi? Netko mora sjediti u fabrici i praviti te stvari, ne stvaraju se same.

Dobro pitanje. I odgovor je — nitko, u početku. Ili bolje rečeno: par tvrtki koje su shvatile da ne moraju praviti cijelo računalo da bi zaradile pare, dovoljno je da prave JEDAN dio računala, ali dobro i puno. To je razlika između obrtnika koji ti sagradi cijelu kuću i tvrtke koja proizvodi samo prozore — ali ih proizvodi milijun komada i prodaje ih svima koji grade kuće.

Shugart je, nakon IBM-a i Memorexa, 1973. osnovao vlastitu firmu koja se — pogodi — zove Shugart Associates. Ta firma je napravila prvi komercijalni 5,25-inčni disketni pogon 1976. godine. Ne disketu, pažljivo — pogon. Mašinu koja čita i piše na disketu. To je bitna razlika koju laici često promaše: disketa i disketni pogon su dvije odvojene stvari, dva odvojena posla, dvije odvojene tvrtke koje se moraju međusobno dogovoriti da im proizvodi rade zajedno.

— Čekaj, pa zašto se onda ne zove ista firma koja pravi i diskete i pogone? Nije li logičnije da jedna tvrtka radi cijeli komplet?

Bilo bi to logičnije, u teoriji. Ali industrija koja se tek rađa nema taj luksuz — nitko nema kapital da radi baš sve, pa se svatko specijalizira za svoj mali komadić lanca, a komadići se onda spajaju kroz standarde koje svi poštuju. To je zapravo ključna stvar koja se događa sredinom i krajem sedamdesetih: računalna industrija prestaje biti nekoliko vertikalno integriranih dinosaura (IBM koji pravi baš sve, od čipa do bojlera koji hladi cijelu prostoriju) i postaje mreža malih specijalista koji jedni drugima prodaju dijelove.

Alan Shugart je, usput, 1979. napustio svoju prvu firmu i osnovao drugu — Seagate Technology. Seagate je 1980. najavio nešto što će, bez ikakve dramatike u samoj objavi, promijeniti sve: prvi tvrdi disk dimenzija 5,25 inča, ST-506, pravljen baš za mala, osobna računala, a ne za mainframeove — one ogromne poslovne računalne sustave veličine sobe, kojima su se do tada bavile samo velike korporacije. Do tada su tvrdi diskovi bili stvar za IBM-ove ormare. Seagate ih je smanjio na veličinu koja stane u kućište koje ti stoji na stolu.

— A gdje ulaze Japanci u priču? Uvijek negdje čujem da su Japanci preuzeli proizvodnju čipova.

Tu, i to brzo. Dok su američke firme izmišljale kategorije proizvoda — prve diskete, prve DRAM čipove, prve tvrde diskove — japanske firme (Hitachi, Fujitsu, NEC, kasnije Toshiba) su gledale to isto i pitale se jednu jedinu stvar: kako to napraviti jeftinije i s manje grešaka po komadu. Nisu izmišljali kategoriju. Usavršavali su proizvodnju. Do sredine osamdesetih, japanske tvrtke su preuzele većinu globalnog tržišta DRAM čipova — toliko da je Kongres SAD-a, ozbiljno, raspravljao o trgovinskim sankcijama protiv Japana zbog memorijskih čipova. Zamisli tu rečenicu izvan konteksta. Politički rat oko čipa za pamćenje brojeva.

I to je zapravo srž ovoga poglavlja, ako ćeš pamtiti jednu stvar: kad imaš više firmi koje se natječu za isti posao — praviti diskete, praviti memoriju, praviti pogone — cijena pada. Ne zato što su svi altruisti, nego zato što onaj tko ne spusti cijenu, propadne. Komponentizacija industrije, odnosno rastavljanje računala na dijelove koje prave različite tvrtke, izravno je uzrokovala trku do dna po cijeni, a ta trka do dna izravno je uzrokovala da je 1 megabajt RAM memorije, koji je 1975. koštao otprilike 5.000 dolara, do 1985. koštao oko 200 dolara. To nije poboljšanje. To je desetostruki do dvadesetostruki pad cijene u jednom desetljeću.

Dobro, ali kome je to zapravo bitno osim firmama koje kupuju dijelove za svoje računale?

Tebi. Ili bolje — klincu u garaži 1976. koji nema tvornicu, nema inženjerski odjel, nema ništa osim odvijača i entuzijazma. Taj klinac sada može otići u trgovinu komponenti, kupiti čip, kupiti disketni pogon, kupiti memoriju — sve od različitih proizvođača, sve jeftino jer se svi ti proizvođači natječu — i sastaviti računalo u svojoj garaži. Prije komponentizacije to je bilo nezamislivo, jer si morao biti IBM da bi imao pristup dijelovima. Poslije komponentizacije, dovoljno je da imaš garažu, katalog i strpljenja.

I to, prijatelju, je izravan uvod u ono što slijedi u ovoj knjizi — garažne revolucije, kućni računalni klubovi, ljudi koji su sastavljali strojeve na kuhinjskim stolovima. Ali to je priča za sljedeći dio. Za sada, samo zapamti: prije nego što je bilo zabave, bilo je dosadne, tihe utrke tvrtki koje su spuštale cijenu memorije toliko da je zabava postala moguća.

Dobro, kaže laik, sve mi je to jasno — jezgre, diskete, miš, japanski proizvođači koji su naučili praviti diskove jeftinije od Amerikanaca. Ali zašto mi to sve pričaš na kraju poglavlja kao da je to poanta cijele knjige, a ne samo poglavlja o dosadnim kutijama?

Zato što to nije samo poglavlje o dosadnim kutijama. To je zakon serije, i vrijedi svaki put kad neka revolucija dobije naslovnicu.

Evo obrasca, uvijek isti: netko drži konferenciju, netko demonstrira budućnost, publika plješće, novine pišu o čovjeku koji je to izmislio. A negdje u pozadini, bez fotografa, netko peče silicij, savija plastiku u kućište diskete ili ručno provlači žicu kroz feritnu jezgru dok mu prst krvari. Taj drugi čovjek nikad ne dobije naslovnicu. Ali ako on ne dođe na posao, revolucija se ne dogodi — ostaje skica na ploči.

Miš je čekao dvadeset godina softver koji bi opravdao njegovo postojanje. Disketni pogoni su čekali da netko smisli jeftiniji način za oblaganje plastične folije magnetskim slojem. A RAM je čekao da u Intelu skuže kako spakirati jedan bit u tranzistor, umjesto u komad magnetiziranog metala koji netko plete rukom. Sve su to priče o dosadnoj infrastrukturi koja mora prvo postati jeftina i dosadna, pa tek onda dopušta da netko iznad nje bude genijalan.

I ta se priča, ako pratiš ovu enciklopediju dalje, vraća iznova. Vratit će se s TSMC-om — tvornicom u koju nitko ne uperi kameru, a bez koje ni jedan telefon u tvom džepu ne postoji. Vratit će se s podatkovnim centrima — zgradama punim ventilatora i hladnog zraka, koje izgledaju kao skladišta, a zapravo su temelj svega što zoveš »cloud«, kao da tamo negdje gore lebdi magla, a ne beton pun kablova.

Zato kad sljedeći put netko kaže da je neka tehnologija »promijenila svijet«, pitaj tiho: dobro, a tko je to proizvodio dovoljno jeftino da uđe u svaki dom? Odgovor je gotovo nikad ime koje pamtiš.