Prvi "LO" (1969)

Srpanj je bio Mjesec — Armstrong, mali i veliki koraci, cijeli svijet zalijepljen za televizore. Kolovoz je bio Woodstock, pola milijuna ljudi u blatu koji su na trenutak vjerovali da glazba može zamijeniti politiku, i kolovoz je bio i kamion — onaj isti koji je krajem mjeseca dovezao sanduk u sobu 3420, samo što to još nitko nije znao slaviti. Rujan je bio povratak na fakultet, mamuran i pun dobrih namjera koje traju do prvog kolokvija. A onda je stigao listopad, i listopad nije bio ništa od toga — listopad je bio pokušaj da se to u sanduku napokon nekome javi.

Ne svemirska raketa. Ne festival. Kamion, običan, dostavni, koji je krajem kolovoza u kampus UCLA-e u Los Angelesu dovezao sanduk veličine hladnjaka i ostavio ga u sobi broj 3420. U sanduku se krio IMP — kompjuter veličine ormara čiji je jedini posao bio povezivati druge kompjutere u mrežu, nešto kao pradjed današnjeg routera, samo teži od tebe i tvog cimera zajedno. Nitko nije snimao, nitko nije pisao naslove. Amerika je 1969. imala važnijih stvari za gledati — Neila Armstronga na Mjesecu, Nixona na televiziji kako objašnjava zašto se rat u Vijetnamu nastavlja, mladiće u kravatama koji su tog listopada izašli na ulice u Vijetnamskom moratoriju i stali usred prometa dok su iza njih Beatlesi u izlogu s pločama najavljivali »Abbey Road« — album koji nitko od njih tada nije znao da će biti posljednji koji su snimili zajedno.

Godina je, dakle, bila prepuna krajeva i početaka, i to je ono što je čini toliko čudnom kad je gledaš unatrag: dvije stvari koje su definirale sljedećih pola stoljeća dogodile su se u razmaku od tri mjeseca — jedna je bila na svim prvim stranicama, druga nije dobila ni redak. Ono što se u toj sobi 3420 spremalo, a o čemu novine nisu pisale ni slovo, bio je prvi pokušaj spajanja dva kompjutera na daljinu — pokušaj koji će, kad uspije, postati preteča svega što danas zoveš internetom.

Soba 3420 nije imala nikakav poseban šarm. Fluorescentna svjetla, linoleum, zrak koji je klima-uređaj hladio agresivnije nego što je trebalo — jer stroj koji su upravo raspakirali nije volio vrućinu, a ljudi te godine već su bili navikli da se strojevima ugađa više nego ljudima. Zvao se IMP. Nitko izvan te sobe nije znao to ime, i nitko izvan te zgrade nije ni znao da bi ga trebao znati.

Nekoliko studenata — mladih, umornih, s previše kave i premalo sna, kao i svi studenti u povijesti — stajalo je oko sanduka i pretvaralo teoriju u kabele. Nisu mislili da prave nešto epohalno. Mislili su da moraju stići do večere.

Za sada, u ovom trenutku prije nego što krenemo, bitno je samo ovo: stroj je stigao, uključen je i čeka. Ne zna nitko još da će za nekoliko dana pokušati izgovoriti jednu riječ i zaglaviti na drugom slovu. Budućnost, kad dođe, rijetko dolazi u punoj rečenici. Češće dolazi kao mucanje.

Prvo da razjasnimo jednu stvar, odmah na startu, jer ako ovo ne skinemo sa stola sad, vući će se kroz cijelo poglavlje kao smrdljiva čarapa. Znaš onu priču — legendu koju je čuo baš svatko, čak i tvoj ujak koji ne razlikuje router od routera za drvo — da je ARPANET izgrađen da preživi nuklearni rat? Da su Amerikanci, u paranoji Hladnog rata, dizajnirali mrežu bez centra, bez jedne točke koju Sovjeti mogu srušiti, tako da čak i ako Moskva sravni sa zemljom Washington, negdje u Nebraski dva računala nastave čavrljati kao da se ništa nije dogodilo?

Lijepa priča. Dramatična, ima taj miris Kubanske raketne krize, bunkera i telefona bez brojčanika. Jedan mali problem: nije istinita. Ili bolje rečeno — nije istinita na način na koji je ljudi prepričavaju, kao da je cijeli ARPANET nastao iz vojne, apokaliptične nužde. Istina je puno prizemnija, puno jeftinija i, priznajem, puno manje filmska.

Godina je 1969. ARPA — Advanced Research Projects Agency, vojna agencija koja financira sveučilišne projekte — ima jedan konkretan, dosadan, birokratski problem: računala su skupa. Ne skupa kao novi iPhone, skupa kao — cijela zgrada. Sveučilišta poput UCLA-e, Stanforda, Sveučilišta Utah i UC Santa Barbare imaju svoja mainframe čudovišta — ogromne, skupe centralne računalne sustave kojima se ne pristupa kao danas, sjedanjem za svoj laptop, nego preko terminala koji su tek »prozor« u to jedno veliko računalo negdje u drugoj zgradi — svako drugačije, svako sa svojim operativnim sustavom, i svako toliko skupo da ARPA plaća istu vrstu istraživanja po nekoliko puta na različitim mjestima, jer nitko nema pristup tuđem stroju. Znanstvenik na Stanfordu ne može jednostavno nazvati kolegu na UCLA-i i reći »hej, pusti me da pokrenem simulaciju na tvom računalu, moje je zauzeto« — jer fizički ne postoji način da to učini. Nema kabela, nema protokola, nema ničeg.

Larry Roberts, glavni arhitekt projekta u ARPA-i, posložio je stvar krajnje neromantično: cilj je bio resource sharing — dijeljenje resursa. Skupa računala, skupo vrijeme na njima, previše posla koje se nepotrebno duplicira po sveučilištima. Riješi to, i uštedjet ćeš agenciji hrpu novca dok istovremeno ubrzavaš znanost. Nikakve nuklearne apokalipse u prvom prijedlogu. Nikakvog „preživljavanja”. Samo — dijeljenje.

Otkud onda mit o nuklearnom ratu? Nije potpuno izmišljen iz zraka, i baš to ga čini opasnim — poluistina se pamti bolje od cijele istine. Paul Baran, koji je radio u RAND Corporationu (institutu također povezanom s vojnim istraživanjima), stvarno je nekoliko godina prije toga smišljao distribuiranu mrežu komunikacija upravo s idejom da preživi napad. Bio je to zaseban projekt, s drugim ciljem, koji se tek dijelom uklopio u tehničke temelje onoga što je postalo ARPANET — kroz koncept koji su i on, i drugi, neovisno smišljali: da paket informacije ne mora ići jednim fiksnim putem, nego se može snalaziti, preusmjeravati, pronalaziti drugu rutu ako je jedna blokirana.

I upravo se tu miješaju dvije priče u jednu urbanu legendu — Baranova ideja distribuirane, otporne mreže i Robertsov, sasvim odvojen, financijski pragmatizam ARPA-e. Spoji ih narod u glavi i dobiješ mit: »Amerikanci su izgradili internet da preživi bombu.« Zvuči bolje na večeri. Zvuči bolje u dokumentarcu. Samo — nije razlog zašto su četiri sveučilišta u jesen 1969. dovukla u svoje podrume kutije veličine hladnjaka.

Ono što jest istina — i što je zapravo puno zanimljivije ako se malo zamisliš — glasi ovako: tehnika koja je nastala iz škrtarenja na proračunu, paketni prijenos podataka, mreža bez jednog centra, pokazala se, čisto slučajno, otporna na sve, uključujući i teoretski nuklearni udar. Ne zato što je to bio plan, nego zato što je dobro inženjersko rješenje za jedan problem (skupa računala, previše korisnika) skoro uvijek dobro rješenje i za neki drugi problem koji nitko nije ni razmatrao. Mreža nije rođena da preživi rat. Rođena je da uštedi novac — i onda se pokazalo da, usput, kao sretna nuspojava, može i to.

Dobro, imamo mrežu na papiru i imamo razlog zašto postoji. Sad treba nešto što tu mrežu zapravo — jest. Ne ideja, ne dijagram sa strelicama, nego kutija koja stoji u kutu i obavlja posao. E, tu na scenu stupa IMP.

IMP je kratica za Interface Message Processor, i ako ti to zvuči kao ime za nešto što bi trebalo letjeti u svemir — dobro si skužio duh vremena. Bio je to, u suštini, prvi usmjerivač (router) u povijesti, samo što tada nitko nije znao da je to router, jer ta riječ još nije postojala kao pojam za tu stvar. Zadatak mu je bio glup i genijalan istovremeno: primi paket podataka s jedne strane, pogledaj kamo ide, pošalji ga u tom smjeru. A »paket« ovdje ne znači ništa romantično — to je samo mali komadić podatka, jedan od mnogo njih na koje se veća poruka isjecka prije puta, da bi se na odredištu opet sastavili u cjelinu, kao pismo razrezano na rečenice koje putuju odvojeno i onda se na kraju opet spajaju u ispravnom redoslijedu. Cijela filozofija paketnog premrežavanja stisnuta je u onaj isti sanduk veličine hladnjaka o kojem je već bilo riječi.

Građen je po vojnoj specifikaciji, jer ga je gradila BBN (Bolt Beranek and Newman), konzultantska firma iz Cambridgea koja je pobijedila na ARPA-inu tenderu. A vojna specifikacija u to doba ne znači „kvalitetno” — znači „preživjet će da ga netko baci s kamiona, prolije kavu na njega i onda ga i dalje uključi u struju”. Honeywell DDP-516, taj konkretni model računala koji su prenamijenili u IMP, bio je oklopljen, robustan, građen za uvjete koje inženjer projektira kad zna da će ga koristiti ljudi koji ne čitaju upute. Ironija: stroj rođen iz paranoje o preživljavanju napada, ali ne zato što se bojao bombe — zato što se bojao studenta koji će mu preko njega prevrnuti kavu u tri ujutro.

Ta druga soba je Kleinrockov lab na UCLA-u — labos u kojem se sva ova teorija konačno morala suočiti s fizikom. Leonard Kleinrock, profesor koji je godinama prije toga matematički dokazivao da paketno premrežavanje uopće ima smisla, dok su mu drugi govorili da mreže funkcioniraju samo ako imaš »dedicated liniju«, hvala lijepo — a to je, pojednostavljeno, izravna, stalna veza rezervirana isključivo za dvije strane, nešto kao privatni telefonski kabel koji povezuje samo tvoju kuću i kuću tvog kompića, i nitko drugi ga ne može koristiti dok razgovarate — sad je imao stroj u sobi i studente koji su ga trebali natjerati da nešto, bilo što, proradi. Teorija je papir. Papir ne treperi crvenim svjetlima kad nešto pukne.

I tu dolazimo do stvarne pogonske snage cijele priče, one koju povijest voli preskočiti jer profesori zvuče bolje u naslovima: studenti. Konkretno, Charley Kline, Vint Cerf i Steve Crocker — mladi ljudi koji su bili u toj sobi ne zato što su bili genijalci s planom da promijene svijet (to dolazi kasnije, u legendama), nego zato što je netko trebao spajati kablove, pisati kod i biti budan u pola noći kad ništa ne radi. Kline je taj koji je te noći sjedio za terminalom i otkucao slova koja su srušila sustav. Crocker će vrlo brzo postati bitan igrač u priči o tome kako se ova zajednica organizira — vidjet ćeš to u sljedećoj sekciji, i to je jedna od onih rijetkih stvari koje ćeš pamtiti kad zaboraviš sve ostalo iz ovog poglavlja. A Cerf? Cerf je za sada samo jedan od momaka u sobi, s bilježnicom u ruci. Zapamti to ime. Kad dođe vrijeme za protokole koji stvarno spajaju mreže mreža — vratit ćemo mu se, i to veliko.

Do kraja kolovoza 1969. IMP je stigao. Ne poštom, ne kurirom, nego kamionom — jer, opet, veličina hladnjaka — i spojen je na Kleinrockovo računalo Sigma 7, jedan od onih ogromnih sveučilišnih mainframeova kojem se pristupalo preko terminala, a ne osobno, kako to danas radimo s laptopom na krilu. Kutija je stajala u sobi 3420, žmirkala svjetlima i čekala. Cijela mreža, u tom trenutku, sastojala se od jednog čvora. Jedna kutija koja razgovara sama sa sobom nije baš internet. Ali dolazi druga kutija, na Stanfordu, i dolazi trenutak kad ta dva stroja treba prvi put natjerati da si nešto kažu.

I tu priča prestaje biti o hardveru i kablovima, a počinje biti o jednom studentu, jednoj tipkovnici i dva slova koja će, na svoj neugodan način, postati najpoznatiji pad sustava u povijesti.

Soba 3420, Boelter Hall, UCLA. Vani se UCLA po danu bavi normalnim stvarima — predavanjima, parkiranjem, protestima protiv rata koji će za mjesec dana kulminirati moratorijskim maršem u Washingtonu — ali u 22:30 navečer soba 3420 je jedino mjesto na planetu gdje se upravo pokušava nešto što još nitko nije pokušao. Charley Kline, student, sjedi pred terminalom — ekran i tipkovnica bez ikakve pametne pri sebi, samo prozor kroz koji zoveš neko dalje, ozbiljnije računalo da odradi posao — spojenim na Sigma 7 računalo, koje je spojeno na IMP broj jedan, koji je — teoretski — spojen kabelom kroz iznajmljene telefonske linije do IMP-a broj dva, petstotinjak kilometara dalje, u Stanford Research Instituteu. Zadatak večeri: prijaviti se na daljinsko računalo. Otipkati riječ koju je do tad otipkao svaki student na svijetu barem tisuću puta, samo ovaj put ne na svom računalu nego na onom u drugom gradu, kroz mrežu koja formalno još ne postoji jer se upravo pokušava dokazati da postoji.

Riječ je LOGIN. Pet slova. Trebala je stići cijela, slovo po slovo, a onda bi Stanfordov sustav automatski dopisao ostatak — echo natrag, potvrda da veza radi u oba smjera. Bill Duvall na drugom kraju, u Menlo Parku, sjedi pored svog terminala i čeka. Telefonska linija je otvorena — ne ona koju testiraju, nego stara dobra glasovna veza, jer nitko normalan ne testira revolucionarnu tehnologiju bez rezerve za nuždu. Kline kaže u slušalicu da kreće. Otipkava L.

— Jesi dobio L? — pita Kline. — Dobio sam L — kaže Duvall.

Otipkava O.

— Jesi dobio O? — pita Kline. — Dobio sam O — kaže Duvall.

Dva slova. »LO«. Ne »LOGIN«, ne ni pola riječi — dvije petine od pet slova. I onda se sustav na Stanfordu srušio.

Sustav na Stanfordskoj strani pao je jer bafer za primanje znakova — ono malo privremeno spremište gdje računalo čeka i skuplja slova prije nego ih obradi — nije bio dovoljno pametan: očekivao je da će netko konfigurirati parametar koji nitko još nije stigao konfigurirati, jedna od onih glupih sitnica koje uvijek sruše premijeru, bez obzira gradiš li mrežu ili pišeš prezentaciju za šefa u zadnji čas. Ekipa je popravila kvar unutar sat vremena — nešto s duljinom bafera, banalno kad se objasni — i pokušaj je ponovljen. Ovaj put je LOGIN prošao cijeli, slovo po slovo, echo se vratio kako treba, i mreža je konačno prvi put u svijetu prenijela cijelu, potpunu, nikad prekinutu poruku. Ali to se dogodilo poslije. Povijest, iz čistog hira dramaturgije koju nitko nije planirao, zapamtila je pad, ne uspjeh.

Zato je LO ono što ide u knjige, a ne LOGIN — jer je prvo, jer je nesretno, i jer u dva slova stoji cijela filozofija svega što će se sljedećih pedeset godina zvati internetom: sustav koji pukne na pola posla, koji netko negdje popravi za sat vremena, i onda nastavi kao da se ništa nije dogodilo. Ako ti to zvuči poznato — ako ti zvuči kao ono kad ti stream stane na pol filma, pa se sam nastavi kao ništa se nije dogodilo — to i jest ista stvar, samo pedeset godina i milijun inženjera kasnije. Upravo je to smisao paketa: kad podatak putuje razrezan na komadiće koji se sami snalaze do odredišta, pad na jednom mjestu ne obara cijelu vezu, jer nema jedne veze koja mora izdržati od početka do kraja. Godine 1969. to je značilo da host spojen na IMP broj dva pukne, a da veza između čvorova ostane dovoljno živa da se dogovori popravak. Danas znači da ti Netflix ne stane cijeli kad jedan server u Virginiji odluči da mu je dosta.

A onda dolazi detalj koji Zoki osobno voli više od cijele priče o paketima i baferima: sve se to zapisalo u bilježnicu. Papirnatu. IMP Log, ručno pisan dnevnik dogodovština na čvoru, u kojem netko — vjerojatno umoran, vjerojatno u pola noći — upiše rečenicu tipa »Talked to SRI Host to Host« (SRI, odnosno Stanford Research Institute, bio je naziv za računalo na drugom kraju veze), kratko, birokratski, bez ni trunke svijesti da upravo bilježi prvi redak u povijesti nečega što ćeš za pedeset godina nositi u džepu i psovati kad ti ne uhvati signal u dizalu. Nema fotografije trenutka. Nema snimke ekrana. Postoji rukom pisana bilježnica, čuvana danas kao muzejski predmet, kao da je internet rođen ne u sklopu tranzistora nego na stranici obične bilježnice s kvadratićima, jer u neku ruku i jest.

Do kraja 1969. na mrežu će se spojiti još dva čvora — UC Santa Barbara i Sveučilište Utah — i ARPANET će imati četiri točke, četiri računala koja znaju jedno za drugo. Ne izgleda kao ništa. Izgleda kao četiri hladnjaka razbacana po zapadnoj obali Amerike, spojena telefonskim linijama koje su i inače postojale za razgovor o vremenu i rezultatima nogometa. Ali u toj mreži od četiri čvora, u toj bilježnici s rukom napisanim retkom, leži svaki sljedeći korak — e-mail, World Wide Web, tvoj feed, tvoja banka, ovaj tekst koji upravo čitaš na ekranu spojenom preko istog principa. Sve je krenulo od dva slova i pada sustava.

Sustav je upravo pao. Mreža koja je trebala spojiti dva računala uspjela je isporučiti dva slova i onda se ugušiti. Da je to bio korporativni projekt, sad bi slijedio sastanak, netko bi tražio krivca, netko bi pisao izvještaj za nadređenog koji ionako ne razumije o čemu se radi. Umjesto toga dogodilo se nešto puno čudnije: nitko nije bio nadređen. Cijela ta mreža — ARPANET, budući internet, temelj svega što danas zoveš „online” — u tom trenutku nije imala šefa. Imala je hrpu diplomskih studenata s pristupom skupoj opremi i bez ikoga da im kaže kako se stvari smiju zvati.

Steve Crocker je bio jedan od njih. I umjesto da čeka dozvolu od nekog nevidljivog autoriteta da napiše pravila igre — jer takvog autoriteta jednostavno nije bilo — sjeo je i napisao dokument. Travanj 1969., mjesecima prije nego što je Charley Kline utipkao ono nesretno »LO«. Nazvao ga je Request for Comments. Zahtjev za komentarima. Ne specifikacija. Ne standard. Ne pravilnik. Zahtjev — molba, gotovo — da ljudi kažu što misle. I da odmah budeš svjestan koliko je to bilo drugačije od danas: nije postojao email, nije postojao forum na koji bi se to okačilo. Ti dokumenti su se fizički umnožavali i slali poštom ili faksom između sveučilišta, čekali dane da stignu s jedne obale na drugu — brzina koja danas zvuči kao da pišeš pismo Djedu Mrazu i čekaš odgovor prije nego što odlučiš je li bio dobar ili loš.

Stani malo i osjeti tu riječ, jer ćeš je progutati kao ništa ako prebrzo prođeš. Zahtjev za komentarima. Zamisli da danas neka firma izbaci tehnički dokument i nazove ga »Molimo vas, javite nam ima li ovo smisla«. Ne bi to prošlo od pravnog odjela, a kamoli od menadžmenta koji voli riječi tipa »finalno« i »release«. Crocker nije birao to ime jer je bio slatkorječiv diplomata. Birao ga je jer se, kako je poslije priznao, bojao da će netko pomisliti da nešto nameće — a on je bio student, ne autoritet, i htio je da to bude jasno već u naslovu dokumenta.

Ono što je uslijedilo je otprilike ono što bi se dogodilo da baciš dobru ideju u sobu punu pametnih ljudi kojima nitko ne diše za vratom. RFC-ovi su počeli pljuštati — ne odluke odozgo, nego prijedlozi, protuprijedlozi; netko bi napisao »ovo je glupo, evo zašto«, netko drugi bi odgovorio RFC-om koji ispravlja prvi. Nije bilo verzije 1.0 koja se objavi i zaključa. Bilo je razgovora, zapisanog, arhiviranog, dostupnog svima — jer numeriran dokument koji svatko može pročitati i na njega odgovoriti drugim numeriranim dokumentom je, kad malo bolje razmisliš, upravo ono što danas zoveš »thread« na forumu, samo pisan strojem koji kuca sporije od tebe.

Ono što je Crocker zapravo izumio nije bio format dokumenta, nego konsenzus kao inženjerska metoda — dokaz da grupa ljudi bez formalne hijerarhije može izgraditi nešto što funkcionira bolje nego da im netko odozgo diktira svaki detalj. Ta se navika nije ugasila kad je ARPANET narastao. Danas, kad tvoj preglednik pregovara s poslužiteljem koji će standard koristiti, ta se pravila i dalje zovu RFC-ovi. Isti format. Ista brojčana serija koja je krenula 1969. Isti duh — makar to danas piše korporativni inženjer u ime IETF-a (udruge koja i danas održava te standarde interneta), a ne student koji se boji da će ga netko optužiti za samovažnost.

Dobro, hajmo staviti sve na jednu vagu, jer to je ono što ova knjiga na kraju mora učiniti. S jedne strane imaš srpanj: čovjek na Mjesecu, zastava koja je mahala iako na Mjesecu nema vjetra — pa je samo izgledala kao da maha, milijuni ljudi zalijepljeni za televizore, i rečenica koja će se ponavljati sljedećih pedeset godina po svečanim govorima. S druge strane imaš listopad: dvojica studenata, telefon u ruci, i sustav koji je pao nakon dva slova. Jedan događaj je dobio spomenike. Drugi je dobio bilježnicu s rukom pisanom natuknicom u IMP-ovom dnevniku rada. A pogodi koji je od ta dva zapravo promijenio tvoj svakodnevni život više.

Nije to zato što je Mjesec nebitan — bio je to vrhunac jedne cijele ere inženjerstva, s razlogom se slavi. Ali Mjesec je bio destinacija. Jednom kad si stigao, stigao si, zastava se ne mrda dalje. ARPANET nije bio destinacija. Bio je početak rečenice koja se do danas nije završila. I zato je poetično — a ne tragično — da je ta rečenica počela s dva slova i padom sustava, umjesto s pobjedničkim uzvikom u kontrolnoj sobi.

I u tome je, iskreno, sažeta cijela poanta interneta — prije nego što je ikome bilo jasno da ta poanta postoji. Internet se od prvog dana grebe, pada, gubi pakete, čeka retransmisiju, pokušava ponovno. Nije rođen kao proglas, rođen je kao sesija ispravljanja grešaka. Svaki put kad ti danas video zapinje na tri sekunde pa nastavi, kad se poruka ne pošalje pa je pokušaš ponovno, kad se aplikacija zamrzne pa je ubiješ i otvoriš iznova — to nije kvar sustava. To je sustav koji radi točno onako kako je radio 29. listopada 1969. Pada, pa nastavlja. To mu je prirodno stanje, ne izuzetak.

Do kraja te godine mreža je narasla na četiri čvora — UCLA, Stanfordski istraživački institut (SRI), UC Santa Barbara i University of Utah. Četiri računala, razbacana po zapadnoj obali i jednoj pustinjskoj državi, povezana iznajmljenim telefonskim linijama i kutijama koje je sklepala ona ista BBN koja je gradila IMP-ove, spomenuta ranije, po specifikaciji koja je zvučala kao popis za vojnu nabavku. Ne apokalipsa. Ne Pentagon koji planira preživjeti nuklearni rat. Četiri sveučilišta koja žele posuditi jedno drugom procesorsko vrijeme, jer je računalo skuplje od zgrade u kojoj stoji.

Sve što dolazi poslije — mail, web, Wi-Fi u tvom kafiću, video koji ti baš ovog trena negdje kasni tri sekunde — sve to počinje ovdje, u sobi 3420, s dva slova i rušenjem sustava. Ne s trijumfom. S pokušajem koji nije uspio, i s ljudima koji su, umjesto da odustanu, samo podigli telefon i probali ponovno.