Margaret Hamilton i Mjesec

Ljeto 1969. u Americi se događaju dvije stvari, i nijedna razumna osoba ne bi vjerovala da su iz istog desetljeća, a kamoli iz istog ljeta. Na jednoj farmi u državi New York pola milijuna ljudi leži u blatu, sluša Hendrixa i vjeruje da je ljubav nova tehnologija koja će zamijeniti sve stare — to je Woodstock, tada najveći glazbeni festival na svijetu i simbol cijele jedne generacije koja je odlučila da rat i pravila više nisu njena stvar. Tri tjedna prije toga dvojica muškaraca u nezgrapnim skafanderima hodaju po nečemu što je do jučer bilo samo točka na nebu, a cijela planeta gleda preko televizora koji pucketa i gubi signal svakih pet minuta. Woodstock i Mjesec, isto ljeto, ista zemlja koja ne zna je li u pitanju revolucija ili raketa. Obje su, na svoj način, o istom — o tome da je netko rekao: dosta je čekanja, sad radimo.

Dok se sve to slavi, svaku večer u sedam ista televizija vraća se na drugu vijest koja se ne slavi. Vijetnam. Brojevi, imena, vreće. Amerika koja u istom tjednu šalje čovjeka na Mjesec šalje i dvadesetogodišnjake u džunglu iz koje se ne vraćaju svi. Nitko to ne izgovara naglas, ali svi znaju: Mjesec je i odgovor na pitanje koje se ne postavlja — dokaz da zemlja koja gubi rat vani još zna nešto pobijediti.

Rok je postavljen još 1961., javno, s govornice, i otad nitko u Washingtonu ni na Cape Canaveralu — svemirskoj lansirnoj bazi na Floridi odakle su Amerikanci ispaljivali svoje rakete u nebo — nema hrabrosti reći da bi možda trebalo malo kasnije. Do kraja desetljeća, tako je rekao. Kennedy je to izgovorio i onda umro, a rečenica je nadživjela govornika i postala jedini raspored kojeg se stotine tisuća ljudi drži kao vjerskog kalendara. 1969. je zadnja godina u kojoj se ta rečenica još može ispuniti bez da postane sramota.

Sto kilometara od svega toga, u zgradi bez glamura, na MIT-u — Massachusetts Institute of Technology, tada već vodećem tehničkom sveučilištu u Americi, mjestu gdje se rješavaju problemi za koje ostatak svijeta još ne znade da postoje — u Instrumentation Laboratoryju, sjedi soba puna ljudi koji tu rečenicu moraju pretvoriti u nešto što staje u kutiju od otprilike 32 kilograma i leti na Mjesec bez da se raspadne. Većina njih su muškarci u košuljama s kratkim rukavima i olovkama u džepu. Rijetko koja žena. A od svega što ta soba pravi, ono najmanje shvaćeno — ono za što još treba objašnjavati što je, i braniti da je uopće posao — zove se softver: skup uputa koje govore stroju što da radi, za razliku od hardvera, koji je onaj dio što ga možeš opipati, zavrnuti šarafcigerom ili baciti na pod ako te nervira. Riječ koju polovica inženjera u zgradi izgovara s prizvukom sumnje, kao da je u pitanju hobi, ne disciplina.

Jedna od te malobrojne žena upravo u toj sobi, tog ljeta, radi na nečemu što će za nekoliko dana odlučiti hoće li dva čovjeka sletjeti na Mjesec ili nestati na njemu. Nitko joj to tako ne kaže. Nitko u zgradi to ni ne zove programiranjem misija — zove se, jednostavno, posao koji treba završiti prije nego istekne desetljeće.

Subota navečer, MIT Instrumentation Lab, negdje sredinom šezdesetih. Većina zgrade je prazna, fluorescentne cijevi trepere nad redovima strojeva koji zauzimaju čitave prostorije da bi izračunali ono što danas stane u sat na ruci. Margaret Hamilton je tu, kao i mnogo puta prije, s malom Lauren u naručju ili za ruku uhvaćenom — nema tko bi čuvao djevojčicu, muž studira, a posao ne čeka da se organizira dadilja. Lauren zato ima privilegiju koju rijetko koje dijete te ere ima: smije se igrati u simulatoru svemirske letjelice.

Ne pravoj, naravno — softverskoj verziji, terminalu koji simulira ono što će jednog dana upravljati modulom na putu do Mjeseca. Za odraslog inženjera to je alat. Za djevojčicu od nekoliko godina to je tabla s tipkama koje svjetlucaju i koje se, kao sve tipke na svijetu, pritišću zato što postoje. Tabla se zove DSKY — kratica od „Display and Keyboard”, ekran i tipkovnica preko kojih su astronauti razgovarali s računalom broda, otprilike kao što bi danas kucao brojeve u kalkulator, samo što je od tih brojeva ovisilo, ono, cijelo letio-nije-letio. I tako jedne večeri, dok njezina majka nešto provjerava malo dalje, Lauren pritisne pogrešnu tipku — onu koja u pravom letu pokreće program za prelijetanje, sekvencu na DSKY-u koja se ne bi trebala aktivirati dok je brod još na putu prema Mjesecu, a ne već u njemu. Simulacija se sruši. Ekran se zamrzne, program se ugasi, sat rada isparava.

Normalna reakcija bi bila: izvući dijete iz sobe, prekoriti samu sebe što ga je dovela, vratiti se poslu i zaboraviti cijelu stvar do jutra. Hamiltonina reakcija je drugačija, i upravo je ta reakcija razlog zašto ćeš za nekoliko stranica čitati baš o njoj, a ne o nekom drugom imenu koje bi zaboravio čim okreneš list. Ona ne pomisli „moram bolje čuvati kćer od tipkovnice”. Pomisli: „ako moje dijete može slučajno pokrenuti ovaj program, to isto može učiniti i umorni astronaut na putu prema Mjesecu ili natrag, u trenutku kad mu ruka zadrhti ili pogled odluta.”

Vrati se u ured u ponedjeljak i predloži nešto naizgled trivijalno: da se u kod ugradi provjera koja sprječava taj konkretan program da se pokrene dok je brod u letu prema Mjesecu, bez obzira tko ga ili što pozvao. Softverski osigurač, brava na vratima koja — po mišljenju njezinih nadređenih — ne bi trebala ni postojati, zato što, a ovo je rečenica koju je čula u nekom obliku više puta nego što bi voljela, astronauti su profesionalci, obučeni ljudi, oni ne griješe u pilotskoj kabini. NASA to iskreno vjeruje. Zapamti tu rečenicu, jer ćeš je vidjeti kako se pretvara u laž nekoliko poglavlja dalje, u pravom letu, s pravim posljedicama.

Za sada Hamilton gubi tu bitku. Traže je da ukloni provjeru — nepotrebna je, kažu, trošak memorije koje već ionako nemaju previše, rješenje za problem koji po definiciji ne postoji, jer astronauti se ne petljaju s pogrešnim tipkama. Ona je ipak upisuje u dokumentaciju, u napomenu, kao nešto čemu se možda jednog dana morat vratiti. Ne zato što je vidovita — nema kuglu koja govori budućnost — nego zato što je upravo vidjela, uživo, na svojoj kćeri, kako lako ljudski prst dotakne pogrešno mjesto u pogrešnom trenutku. Razlika između djevojčice koja u igri sruši simulaciju i pilota koji sruši misiju nije u vrsti greške. Samo u cijeni.

Dobro, brojke. Apollo Guidance Computer — dio Apolla, kako se zvao cijeli NASA-in program čiji je cilj bio odvesti ljude na Mjesec i vratiti ih žive, a AGC je bio računalo koje je to trebalo izvesti — imao je 4 kilobajta radne memorije i 72 kilobajta trajne. Ne gigabajta. Ne megabajta. Kilobajta. Ako ti to ništa ne govori, evo usporedbe: fotografija koju si jutros slikao mobitelom i odmah zaboravio obrisati vjerojatno teži nekoliko desetaka puta više nego cijeli softver koji je čovječanstvo odvezao na drugo nebesko tijelo. Cijeli program za slijetanje na Mjesec stao bi, s puno mjesta za rezervu, u jedan običan emoji koji danas pošalješ prijatelju bez razmišljanja.

I tu nastaje problem koji Margaret Hamilton i njezin tim rješavaju svaki dan: kako u toliko malo prostora strpati program koji ne smije pucati, ne smije se zamrznuti i ne smije, ni u kojem slučaju, poručiti astronautu „pričekaj, učitavam” dok Mjesec juri prema njemu kroz prozor. Svaki bajt je bitka. Ne metaforička — stvarna, na sastancima, gdje se raspravlja treba li neka funkcija stati u kod ili je to luksuz koji misija ne može platiti. Netko predloži rutinu za dodatnu provjeru, netko drugi izračuna koliko će to stajati u memoriji — tadašnja se memorija mjerila u „riječima”, komadićima od svega nekoliko slova ili brojeva, ne u stranicama teksta — i onda se cijela ekipa svađa je li ta sigurnost vrijedna tih nekoliko izgubljenih riječi prostora. Zvuči smiješno danas, kad programer uvuče cijelu biblioteku samo da bi centrirao gumb na ekranu, ali tamo je svaka riječ — svaka jedna, doslovno prebrojana riječ memorije — imala cijenu i vlasnika koji je za nju odgovarao.

A onda dolazi dio koji zvuči kao urbani mit, samo što nije: memorija AGC-a nije se upisivala, nije se „flashala”, nije se ni na koji način elektronski programirala u smislu na koji smo danas navikli. Zvala se core rope memory, a proizvodila se — ozbiljno — u tvornici Raytheona, rukama žena koje su prije toga godinama tkale u tekstilnoj industriji. Te iskusne tkalje sjedile su i ručno provlačile bakrenu žicu kroz ili oko malenih magnetskih prstenova, red po red, bit po bit. Žica koja prolazi kroz prsten znači jedno, žica koja prolazi oko njega znači drugo. Cijeli programski kod, ono što bismo danas nazvali binarnim zapisom, fizički je upleten u strukturu koja je više podsjećala na tapiseriju nego na elektroniku. Inženjeri su tu memoriju u šali zvali LOL memory — little old lady memory, odnosno „memorija stare gospođe” — jer su upravo iskusne tkalje, ne inženjeri s diplomama, bile jedine osobe dovoljno precizne i strpljive da to izvedu bez greške.

I tu je kvaka koja Hamilton i cijelom timu tjera žile u glavi: kad se program jednom istka u žicu, to je to. Nema „push to prod”, nema hitne zakrpe petkom navečer — onog spasilačkog poteza kojim današnji programeri u zadnji čas ugurju popravak u već pokrenuti sustav, dok se ovdje ništa ne može tek tako ugurati nakon što je žica jednom upletena. Ako se u kodu nađe greška nakon što je modul poslan na tkanje, popravak znači — u najbolju ruku — tjedne kašnjenja i novo tkanje cijele memorije, u najgoru, grešku koja leti prema Mjesecu zajedno s posadom. Zato se svaka linija provjerava, provjerava i provjerava, ne jednom, po deset puta, jer papir na kojem je kod napisan nema drugu priliku. Debugging u smislu u kojem ga danas znaš — pokreni, vidi grešku, popravi, pokreni ponovno — ovdje gotovo ne postoji. Postoji samo: budi u pravu prvi put, jer druge šanse neće biti dovoljno na vrijeme.

Zato Hamilton ne razmišlja o softveru kao o nečemu što se piše i onda popravlja kad zapne. Razmišlja o njemu kao o nečemu što mora predvidjeti vlastiti slom prije nego se dogodi, jer nakon što žica legne u prsten, nema više razgovora s kodom. Ima samo razgovor s posljedicama.

Zamisli da voziš auto i imaš dvadeset ljudi u autu koji ti svi odjednom viču upute. Jedan kaže skreni lijevo, drugi kaže provjeri gorivo, treći kaže pazi na onaj kamen, četvrti pjeva pjesmu jer mu se baš tad prohtjelo pjevati. Što radiš? Ako si normalan vozač, ignoriraš pjevača. AGC je imao upravo taj problem, samo umjesto dvadeset ljudi u autu imao je desetke zadataka koji su svi htjeli isto: procesorsko vrijeme, i to odmah.

Margaret Hamilton i njezin tim na MIT-u nisu mogli riješiti taj problem tako da jednostavno stave jači procesor. Nije postojao jači. Imali su ono što su imali — nekoliko tisuća riječi memorije i procesor koji bi danas propao pokušaj otvaranja kalkulatora — i morali su odlučiti što se radi kad sve počne vrištati odjednom. Odgovor se zove asinkroni sustav prioriteta, a suština je jednostavna kao onaj auto s dvadeset putnika: netko odlučuje tko je bitan, i to se odlučuje unaprijed, ne u panici.

Svaki zadatak u AGC-u dobio je svoj broj — prioritet. Sustav je u svakom trenutku znao koji se posao trenutno smije obavljati i, još važnije, koji se posao smije prekinuti na pol koraka ako se pojavi nešto hitnije. Ne kao kod običnih računala tog doba, gdje program ide redom, korak po korak, i ako nešto zapne, zapne sve. Ovo je bio sustav koji je razmišljao: ako dođe nešto važnije, manje važno ide u stranu. Bez pardona. Bez čekanja u redu.

E sad, zvuči logično kad tako kažeš. Ali probaj to programirati 1966. godine, na papiru, bez debuggera, bez mogućnosti da odeš na Stack Overflow (internetsku stranicu gdje danas svaki programer u panici pita neznance je li ovo dobro napravio) — jer Stack Overflow će postojati za još četrdesetak godina, a ti trenutno imaš listing na papiru dugačak kao roman i činjenicu da će, ako pogriješiš, umrijeti troje ljudi 380.000 kilometara od najbliže servisne postaje.

Zašto te ovo i danas zuji u glavi, i to bukvalno: svaki put kad neka aplikacija na tvom mobitelu ne puca kad joj internet nakratko otpadne, nego samo tiho pokuša ponovo — to je filozofija koju je Hamilton ugradila u AGC prije pola stoljeća. Sustav koji pretpostavlja da će nešto poći po zlu i već ima plan za to, umjesto da se nadobudno pretvara da će sve biti savršeno. Nadobudnost je za marketing. Kod treba biti paranoičan.

A sad ono drugo, ono što Hamilton nije radila u laboratoriju nego u glavama ljudi oko sebe. Zvala je to što radi »software engineering« — inženjerstvo softvera. Ne „pisanje koda”, ne „programiranje kao hobi za matematičare koji ne mogu naći normalan posao” — engineering, ista riječ koja stoji uz građevinare i strojare, ljude koje ozbiljno shvatiš kad ti kažu da most neće pasti.

To nije bila skromnost, to je bila strategija. U to vrijeme softver je bio ono što se dogodi nakon što je hardver gotov — sitnica, sporedna stvar, posao koji rade tehničarke (bukvalno, zvali su ih „the girls”) dok muškarci u odijelima rješavaju prave inženjerske probleme. Hamilton je htjela da ljudi shvate da program koji vodi čovjeka na Mjesec i program koji ga vraća živog nije nikakav dodatak hardveru. To JE misija. Ako program pukne, nema mosta koji će te spasiti.

Zanimljivo je da je, dok je ona to guralo u laboratoriju u Cambridgeu, u drugom dijelu svijeta — u Garmisch-Partenkirchenu, na konferenciji koju ćemo nekoliko poglavlja dalje detaljno rastavljati — grupa muškaraca upravo službeno krstila isti pojam, »software engineering«, kao odgovor na ono što su zvali krizom softvera. Nisu se dogovarali. Nisu ni znali jedni za druge, koliko se zna. Dva mjesta, dva razloga, ista riječ, iste godine — priča o softveru koji više nije hobi nego inženjerska disciplina koja treba pravila, jer je stvarni svijet počeo ovisiti o njemu više nego što je svijet bio spreman priznati.

Sitna ironija: dok su u Njemačkoj muškarci u odijelima raspravljali o toj krizi na apstraktnoj razini — prezentacije, panel-diskusije, papiri koji će postati temeljni tekst discipline — u Massachusettsu je žena već pisala kod koji će tu krizu praktično riješiti, i to za misiju koja nema pravo na drugi pokušaj. Teorija na jednoj strani oceana, praksa koja se ne smije srušiti na drugoj. Povijest će, dakako, upamtiti Garmisch kao trenutak kad je „software engineering” rođen. Onaj isti AGC od maloprije i njegov asinkroni sustav prioriteta (zamisli ga kao pedantnog šefa smjene koji, kad se sve zapali odjednom, zna točno koji požar gasiti prvi a koji smije još malo gorjeti) upamtit će se, ako uopće, kao zanimljiva trivija za ljude koji vole svemir.

Sustav koji je Hamilton dizajnirala nije bio elegantan u onom smislu u kojem programeri danas vole riječ „elegantno” — nije bio kratak, nije bio čist kod, nije se dao objasniti u jednom tweetu. Bio je grub, pragmatičan, pun ručno ispisanih provjera za situacije koje će se, statistički, dogoditi jednom u sto misija. I upravo je ta gruba paranoja, ne elegancija, bila razlog zašto će se za nekoliko sekcija dogoditi nešto što je trebalo završiti katastrofom, a završilo je slijetanjem.

20. srpnja 1969. Eagle je na putu prema površini Mjeseca, otprilike šest minuta prije dodira, kad se na displeju upali brojka koju nitko u modulu nije očekivao: 1202. Buzz Aldrin to izgovara u mikrofon glasom čovjeka koji pokušava zvučati smireno dok mu adrenalin izbija kroz uši. U Houstonu, na Zemlji, kontrolnom sobom prolazi tišina koja traje predugo za ukus svih koji gledaju. Nitko u toj prostoriji ne zna napamet što 1202 znači. To je problem kad imaš računalo koje greške prijavljuje brojevima umjesto rečenicama — brzo je, ali se ne objašnjava.

Na sreću, postoji čovjek koji je taj broj vidio ranije — u simulaciji, mjesecima prije — i zapisao ga u priručnik kao alarm koji ne znači nužno prekid misije. Jack Garman, dvadesetčetverogodišnji kontrolor, kaže Steveu Balesu da je to preopterećenje, ne kvar, a Bales prenosi Houstonu da idu dalje. Cijela odluka traje nekoliko sekundi. Cijela sudbina slijetanja ovisi o tome da je netko, mjesecima ranije, sjedio i pisao popis mogućih alarma za slučaj koji se, statistički, možda nikad ne bi dogodio. To je taj posao koji nitko ne vidi — ne pisanje kôda koji radi kad sve ide po planu, nego pisanje kôda koji zna što raditi kad ne ide.

A ono što se stvarno dogodilo, ono što je uzrokovalo alarme, nije bio kvar u kôdu Margaret Hamilton. Bila je to ljudska greška — greška u checklisti, popisu koraka koje astronauti moraju odraditi prije slijetanja — one vrste koja se ne pojavljuje u nikakvom debuggeru (alatu kojim programeri, korak po korak, traže gdje se kôd zaglavio). Astronauti su, prema proceduri koju su ranije uvježbali, ostavili radar za susret (rendezvous radar) uključen dok su se spuštali, jer im je to trebalo kao sigurnosna mreža ako slijetanje krene po zlu i moraju se hitno vratiti u orbitu. Sitna odluka, razumna na papiru. Samo što je taj radar, uključen, počeo slati računalu podatke koje ono nije tražilo — signale koji dolaze u redovitim, glupim intervalima i jedu procesorsko vrijeme koje bi trebalo ići na navođenje. Znači: astronauti ipak griješe. Ne zlonamjerno, ne iz nemara, nego jer je sustav bio tako složen da je i savršeno racionalna procedura na jednom mjestu izazvala kaos na drugom. Margaret Hamilton to nije mogla spriječiti da se dogodi. Ali mogla je spriječiti da to nešto slomi.

Ono što je Hamiltonin tim inzistirao da ugradi — asinkroni sustav prioriteta, o kojem smo pisali malo prije — sad je odigrao svoju scenu. AGC, taj isti, kad je njegov procesor postao preopterećen, nije zapeo, nije se srušio, nije bacio poruku o fatalnoj pogrešci i čekao da ga netko restarta na visini od nekoliko tisuća metara iznad Mora spokoja, ravnice na Mjesecu odabrane baš zato što je dosadna i ravna, savršena za slijetanje. Napravio je nešto puno pametnije: pogledao je popis zadataka, prepoznao koji su ključni za slijetanje, i sve ostalo — sve nevažno, sav taj višak posla koji generira uljezni radar — jednostavno odbacio. Restart sustava, i onda odmah povratak samo na najbitnije programe. Cijeli mehanizam odrađen u djeliću sekunde, bez čovjeka koji bi to morao ručno birati u realnom vremenu, jer u realnom vremenu, na dvanaest minuta do Mjeseca, nema vremena za biranje.

Astronauti to, naravno, ne vide kao elegantno softversko inženjerstvo. Vide brojku 1202, pa malo kasnije 1201, i srce im lupa dvostruko brže nego treba — koliko ih brine, toliko malo od njih zna da je to zapravo alarm koji im govori „preopterećen sam, bacam višak”, a ne „gotovo je, umirem”. Ali odozdo, u pozadini koju nitko od njih ne mora razumjeti da bi preživio, računalo upravo demonstrira točno onu filozofiju koju je Hamilton godinama gurala kroz sastanke i papirologiju: pretpostavi da će nešto poći po zlu, i unaprijed odluči što je važno. Ne moraš spriječiti svaku grešku. Moraš znati koju grešku smiješ ignorirati.

Eagle slijeće. Armstrong javlja da je Orao sletio, glasom u kojem se čuje koliko su blizu bili katastrofi koju nitko pred televizorom nikad neće u potpunosti razumjeti. Woodstock je tek mjesec dana daleko, i kad ljudi budu plesali u blatu na farmi u državi New York, nitko od njih neće ni posumnjati da je nekoliko tjedana prije, nekoliko stotina tisuća kilometara dalje, jedan komad softvera odlučio koje zadatke smije zaboraviti da bi zapamtio jedan.

Slijetanje je uspjelo, Armstrong je izgovorio rečenicu koju znaju i ljudi koji ne znaju ni jedan drugi citat iz povijesti tehnologije, a Margaret Hamilton je otišla doma. Ne na proslavu — doma, k svojoj kćeri Lauren, jer netko je toj djevojčici morao objasniti gdje je mama bila cijelu noć. NASA je organizirala domjenke, čestitke, fotografije s cigarama u kontrolnoj sobi. Nje na tim fotografijama nema. Nema je jer softver, u glavama ljudi koji su plaćali za taj program, nije bio dio slijetanja — bio je nešto što se radi da bi se do slijetanja stiglo, poput čišćenja skafandera. Kad je stroj proradio, zaslužni su bili inženjeri koji su ga sastavili od metala. Ona je pisala riječi. Riječi se ne pamte.

Pa je čekala. Ne dramatično, ne s gorčinom napisanom po intervjuima — samo je nastavila raditi, jer to je radila i prije priznanja, dok je gurala termin »softversko inženjerstvo« kroz sastanke na kojima ju je pola sobe gledalo kao da je izmislila riječ »lopta«. Osnovala je vlastitu firmu, Hamilton Technologies, i dalje oko pouzdanosti softvera — ista opsesija, samo bez rakete kao izlike. Godine su prolazile. Apollo je postao nostalgija, pa referenca, pa pitanje za kviz. A negdje oko 2003., 2009., informatičari su počeli kopati po arhivima NASA-e i naišli na ime koje se stalno ponavljalo uz riječ »asinkroni prioritet« i shvatili — čekaj, ovo je ta žena koja je 1969., u eri kad se to zanimanje još zvalo »kompjutorka« (jer prije nego što su elektronička računala postala svakodnevica, »computer« je bio naziv za posao, i taj posao su najčešće obavljale žene koje su ručno, olovkom i papirom, radile izračune), sama dizajnirala sustav koji je spasio slijetanje kad je posada zaboravila isključiti radar.

Priznanje je konačno stiglo 2016., i stiglo je ozbiljno — Medalja slobode, najveće civilno odličje u Americi, iz ruke Baracka Obame. Ne nagrada struke, ne plaketa na konferenciji — državno priznanje, ono što dobivaju ljudi za koje se kaže da su promijenili zemlju. Uz medalju je kolala i fotografija koja je od tog trenutka postala ikona: mlada Hamilton, negdje 1969., stoji pored stoga papira koji joj je viši od nje same. To je izvorni kod Apollovog navigacijskog softvera, ispisan na beskonačnim listovima, uvezan i naslagan kao da je netko odlučio da ćeš znati koliko je posla obavljeno po tome koliko papira treba da se to isprinta.

I tu treba biti pošten prema fotografiji, ne samo prema ženi na njoj. Taj stog papira nije bio radna verzija koda koju je nosila pod rukom po hodnicima MIT-a svaki dan — bio je to dokumentacijski primjerak, ono što bi danas zvali „ispis” cijelog programa na papir, jedan od više takvih primjeraka koji su se pravili da bi se uopće imalo što spremiti i pregledati kad nešto pođe po zlu. Fotografija je, prema većini izvora, snimljena kasnije te godine, kao svojevrsna promotivna slika — pogledajte koliko je ovo golem posao. Mit koji je iz nje izrastao — da je ona osobno, fizički, tegla papire teže od sebe kroz laboratorij — nije lažan po duhu, samo po slovu. Posao je bio baš toliko golem. Samo ga nije nosila u tom trenutku. Ostavimo joj fotografiju kakva je — istinita dovoljno.