Mainframe kultura i IBM 1401

Zamisli da 1962. godine ušetaš u ured pun IBM-ovih strojeva. Prvo što ćeš primijetiti nije stroj, nego košulja. Bijela, uštirkana, kratkih rukava — jer je klima loša, a znoj jednostavno ne smije biti vidljiv. Svi je nose. Ne zato što to piše u nekom pravilniku (iako, budi bez brige, i to negdje piše), nego zato što je to jednostavno ono što se radi. IBM ne prodaje samo strojeve. IBM prodaje izgled, ritam dana, čak i pjesmu. Pjesmu?

Da, pjesmu. Postoji songbook — debela knjižica s notama i stihovima koje zaposlenici pjevaju na sastancima, u zboru, s rukom na srcu ili bez nje, ovisno o odjelu. „Ever Onward, IBM.” Zvuči kao satira napisana pedeset godina kasnije, ali nije — to je stvarno postojalo, stvarno se pjevalo, stvarno je netko sjedio za klavirom i vodio kolege kroz refren o slavi kompanije.

A sam stroj? Tu prije svega treba razjasniti o čemu pričamo — riječ je o mainframeu, ogromnom i skupom centralnom računalnom sustavu koji je opsluživao cijelu tvrtku, veličine ormara ili čak čitave prostorije, dakle nešto sasvim drugo od osobnog računala koje danas imaš na stolu ili u torbi. I taj stroj? Stroj je iza stakla. Doslovno — velika staklena stijena odvaja dvoranu s računalom od ostatka ureda, kao što staklo odvaja relikviju u katedrali od turista koji je fotkaju. Unutra je hladno, umjetno prohladno, jer stroj se pregrijava od ljubavi prema poslu, ne ljudi. Ljudi u tu prostoriju ne ulaze bez razloga i bez propusnice. Operator koji smije dotaknuti tipke nosi poseban ogrtač, gotovo bijeli kaput, kao liječnik ili svećenik, ovisno koga pitaš.

I tu je pitanje koje bi svaki normalan čovjek postavio kad bi ušao u tu prostoriju: zašto? Zašto računalo ima svećenike? Zašto ga se ne smije samo – pritisnuti tipku i vidjeti što radi? Dobro pitanje. Zapravo, najbolje pitanje koje možeš postaviti o ovom razdoblju, jer odgovor ti otvara cijelu logiku ere: strojevi su skupi, spori i škrti na milosti prema greškama, a cijela ekonomija oko njih izgrađena je da zaštiti njih od tebe, a ne tebe od njih.

Vani, u novinama koje ti isti ljudi u bijelim košuljama čitaju za vrijeme pauze za ručak, izlaze članci o automatizaciji ureda. Piše da će strojevi jednog dana raditi ono za što danas plaćaš cijeli kat činovnika. Knjigovođe čitaju te članke i osjete knedlu u grlu — ne paniku, još nije vrijeme za paniku, ali onu tihu nelagodu koja se javi kad naslutiš da nešto što radiš cijeli život možda ima datum isteka. Vjeruju da je to daleko. Nije toliko daleko.

Dobro, je li sve jasno do sad? Ako je, krenimo dalje i pitajmo sve ono što bi svaki normalan čovjek pitao kad bi mu netko rekao da postoji stroj vrijedan više od kuće, čiji je glavni posao... obračun plaća. Zašto ga se toliko bojalo? Zašto se najmao, a ne kupovao? I zašto je, od svih rečenica koje je marketing ikad izmislio, baš jedna o otkazu i kupnji IBM-a postala vjerojatno najutjecajnija u povijesti korporativnog softvera?

Dobro, imam pitanje: zašto su ljudi u ranim šezdesetima ulazili u prostoriju s računalom kao da ulaze u crkvu? Vidio sam fotografije — klimatizirana soba, poseban pod, tipovi u bijelim mantilima kako nose kartonske kutije kao da su relikvije. Ozbiljno, netko normalan bi pomislio da čuvaju kosti sveca, a ne stroj koji zbraja brojeve sporije od današnjeg mikrovalnog.

Nije glupo pitanje, to je zapravo najbolje pitanje koje možeš postaviti o toj eri. I odgovor je — nije to bila gluma, nije to bio teatar radi teatra. IBM 1401 i njegovi rođaci stvarno su bili osjetljivi kao pripiti aristokrat na propuhu. Tranzistor je, ako se nikad nisi pitao, mala elektronička komponentica koja upravlja strujom — nešto poput ventila za struju — i u to doba je bila prava revolucija jer je zamijenila stare, glomazne elektronske cijevi: staklene stvarčice slične žaruljama, koje su danonoćno svijetlile, grijale se i žderale struju kao male peći, a k tome i pucale poput žarulja kad im dođe kraj. Samo, i tranzistori su se grijali, ako i puno manje, a bilo ih je na tisuće naguranih u istoj kutiji. Ako se u sobi ne kontrolira temperatura, stroj se pregrije i počne pucati komponentama koje danas koštaju kikiriki, a tad su bile skuplje od automobila. Zato klima. Ne za ljude — ljudi su se smjeli znojiti. Klima je bila za mašinu.

A podignuti pod? Tebi to izgleda kao arhitektonska ekstravagancija, ali ispod tih pločica vrludaju kilometri kablova — struja, signal, sve to mora nekamo, i kad bi se razvuklo po vidljivom podu, prvi tehničar koji pospano dođe na smjenu u pola šest ujutro bi posrnuo i iščupao kabel koji hrani pola zgrade. Podignuti pod bio je najjeftinije osiguranje na svijetu. Ništa mistično u tome — čisto inženjerstvo, koje se, usput, i danas koristi u serverskim sobama. Ta naizgled faraonska estetika, hodanje po metalnim pločicama iznad ambisa kablova, nije nostalgija nego rješenje koje se pokazalo dobrim i jednostavno je ostalo.

Dobro, klimu i podignuti pod kužim. Ali bijeli mantili? To zvuči kao da su glumili liječnike, ili — ne znam — svećenike u laboratorijskim ogrtačima.

Pa dobrim dijelom i jesu. Formalno, mantil je štitio odijelo od ulja, prašine i sitnih papirnatih ostataka dok se stroj servisira — jer da, ove su mašine trebale stalno servisiranje: kartice su se zaglavljivale, glave za čitanje trake su se prljale, netko je stalno čačkao unutra. Ali psihološki efekt bio je ogroman, i IBM je to znao i njegovao. Kad tip u bijelom uđe u prostoriju u kojoj obični smrtnici ne smiju ni dotaknuti tipkovnicu, poruka je jasna: ovo nije za tebe, ovo je za posvećene. I to je bila poanta — stroj je bio skup, stroj je bio osjetljiv, a firma koja ga iznajmljuje (jer se iznajmljivao, ne kupovao — o tome više malo kasnije) htjela je da svaki menadžer u zgradi osjeti da se prema toj sobi treba ophoditi s poštovanjem. Skoro pa strahopoštovanjem.

OK, a ovo mi je najviše zbunjujuće — čuo sam da nisi mogao samo sjesti, nešto ukucati i odmah vidjeti rezultat. Kako to uopće funkcionira? Radiš nešto, i onda — čekaš?

Upravo tako, i to je vjerojatno najveći kulturni šok za današnjeg čovjeka. Nije postojao ekran na koji buljiš dok kod radi svoje. Postojao je snop bušenih kartica — komadi debelog papira u koje se izbuše rupice na točno određenim mjestima, i svaka takva rupica nosi dio informacije, kao neka vrsta Brailleovog pisma za strojeve — pri čemu je svaka kartica predstavljala jedan red programa ili jedan komad podatka. Taj snop, koji je fizički mogao biti debeo kao telefonski imenik, predao bi se operatoru. On ga ubaci u čitač, a stroj to obradi u — nazovimo to — „batchu”, seriji, zajedno s tucetom drugih poslova koje su predali ljudi prije tebe u redu. A onda čekaš. Doslovno predaš svoj rad nekome iza šaltera i odeš kući. Ne vidiš ništa, ne znaš je li uspjelo. Sutra ujutro dođeš po ispis, na dugačkom papiru s onim rupičastim rubovima, i tek onda otkriješ jesi li imao grešku u zarezu na kartici broj 214. Ako jesi — cijela procedura ispočetka. Predaš, moliš se, čekaš.

Zato svećenici. Ne zato što je tehnologija bila magija u smislu čuda, nego zato što je pristup njoj bio strogo posredovan, ritualiziran i obavijen respektom kojim se čovjek obično služi kad nešto ne razumije, a mora mu vjerovati. Zvuči poznato? Trebalo bi. Samo je oltar danas malo drukčiji.

— Dobro, ali koliko je toga stroja stvarno bilo u opticaju? Jer pola priča o starim računalima zvuči kao da je svijet imao tri komada i svaki je čuvao naoružani mornarički vod.

Ovaj put ne. IBM 1401 izašao je 1959. godine, i do sredine šezdesetih bio je instaliran u, prema nekim procjenama, preko deset tisuća firmi — u jednom trenutku navodno je više od polovice svih računala na planetu bilo baš taj model ili njegov direktan potomak. To nije bio artefakt za muzej, nego uredski aparat, nešto kao fotokopirka, samo veći i mrzovoljniji. Zovu ga „Volkswagenom računalne industrije”, i to iz istog razloga zbog kojeg je Buba postala Buba — nije bila najbrža, najluksuznija ni najmoćnija, ali je bila dovoljno jeftina, dovoljno pouzdana i dovoljno posvuda da je postala zadana opcija. A kad nešto postane zadana opcija, prestane biti proizvod i postane infrastruktura. Nitko ne slavi vodovod, samo ga koristi.

— Čekaj, jeftina? Mislio sam da je ovo doba kad je računalo koštalo koliko avion. — Jest, i dalje je koštalo koliko avion, samo koliko jeftiniji avion. Prije 1401, kad si htio mainframe, gledao si cifru od nekoliko milijuna dolara i rok isporuke od godinu dana, kao da naručuješ brod. IBM 1401 je promijenio tu jednadžbu, i to je bila cijela poanta: nisi ga kupio, iznajmio si ga, kao klimu ili fotokopirku, pa ga je mogla priuštiti i osrednja tvrtka iz osrednjeg grada, a ne samo NASA i tri najveće banke na planetu.

Jest, koštao je, da si ga htio kupiti odjednom. Ali rijetko je tko to radio — najam je bio pravilo, ne iznimka. Osnovna konfiguracija išla je za nekih 2500 dolara mjesečno, što bi danas bilo otprilike 25 000 dolara — dakle cijena solidnog automobila, svaki mjesec, samo za pravo korištenja jedne mašine. Dosta novca, ali usporedi to s milijun dolara odjednom i shvatiš zašto je svaka srednje velika firma u Americi mogla reći: da, hajmo probati. Najam znači i da IBM servisira, IBM održava, IBM šalje čovjeka u bijeloj košulji kad zaškripi — ti samo plaćaš i moliš se da danas ne zaškripi. Genijalno za njih: ne prodaješ komad željeza jednom, prodaješ odnos koji traje desetljeće i koji se skoro nikad ne prekida, jer prekidanje znači da moraš sve migrirati na nešto drugo, a to je bolno, skupo i strašno.

— OK, ali koliko je taj stroj zapravo mogao? Zvučiš mi kao da opisuješ kalkulator s ambicijama.

I jest, otprilike. Osnovna memorija bila je nešto poput 1400 znakova — ne kilobajta, znakova. Cijeli radni prostor stroja koji je vodio platne liste pola Amerike mogao je stati u jedan dulji tweet, kad bi tweetovi tada postojali. Nema ekrana, nema tastature u smislu u kojem ti misliš — ulaz su bušene kartice, onaj isti snop kartona s rupicama, a izlaz je printer koji tutnji kao mala tvornica. I baš to je poanta ovog pitanja koje postavljaš: kako nešto toliko mršavo pokreće toliko posla?

Odgovor je jednostavan: posao mu se davao u zalogajima koje je mogao progutati. Platna lista tisuću zaposlenika ne mora stati u memoriju odjednom — obradiš jednu karticu, ispljuneš rezultat, uzmeš sljedeću, zaboraviš prethodnu. Stroj nije pamtio veliku sliku, samo je nizao mala, glupa, ponovljiva čudesa, milijun puta dnevno, bez pauze i bez greške — dok je čovjek koji je prije njega to radio ručno, s kalkulatorom i olovkom, valjda spavao po tri sata. Ono što danas zovemo „big data” (žargon za situaciju kad imaš toliko podataka da ih normalan alat, pa i normalan mozak, ne stigne obraditi) rješavali su strojevi koji nisu znali izgovoriti taj izraz ni da im život o tome ovisi — jednostavno su bili strpljivi na način na koji čovjek nikad nije mogao biti.

Dobro, kaže laik, ali ono što ne razumijem je zašto bi neki direktor odjela plaćao triput više za IBM-ov stroj kad postoji jeftinija konkurencija koja radi — navodno — istu stvar? Nije li to glupo?

E, tu dolazimo do jedne od najvažnijih rečenica u povijesti korporativne informatike — rečenice koju vjerojatno nikad nisi čuo izgovorenu naglas, ali koju je svaki srednji menadžer u zapadnom svijetu, od 1960. do danas, nosio u glavi kao molitvu: nitko nije dobio otkaz jer je kupio IBM.

Zvuči kao marketinška fraza — i jest. Ali je istovremeno dijagnoza cijelog jednog gospodarskog fenomena, spakirana u sedam riječi, otprilike koliko stane na naljepnicu na braniku automobila. Rasčlanimo je, riječ po riječ, jer svaka od njih nosi svoj teret.

„Nitko” ne znači baš nitko — znači statistički gledano skoro nitko, toliko rijetko da se svaka iznimka prepričava kao urbani mit, kao ona priča o aligatorima u kanalizaciji New Yorka. „Otkaz” ne dolazi zato što je stroj loš, nego zato što je odluka bila loša — a cijela poanta rečenice je da odluka za IBM po definiciji ne može biti loša, jer je sigurna, unaprijed opravdana, nedodirljiva. I na kraju, „kupio IBM” — ne kupio bolje računalo, ne kupio jeftinije računalo, nego kupio IBM. Ime je proizvod. Stroj je samo ambalaža koja dolazi uz njega.

Ajde, kaže laik, ali netko je morao smisliti da se to tako prodaje. Tko je taj genije?

Nitko konkretno — i to je najbolji dio priče. Nije to bila jedna kampanja s jednim autorom u odijelu koji je smislio slogan u dizalu. Bila je to cijela mašinerija, izgrađena desetljećima, koja je jednostavno proizvela taj zaključak kao logičnu posljedicu. IBM-ova prodajna vojska — i to je prava riječ, vojska, s uniformama, kvotama, treninzima, čak i vlastitim korporativnim pjesmama koje su zaposlenici pjevali na sastancima — nije prodavala kartice ili tranzistore. Prodavala je odsutnost rizika. A odsutnost rizika je proizvod koji se prodaje isključivo strahom, i tu ulazi ono što danas zovemo FUD — kratica koja stoji za strah, neizvjesnost i sumnju (fear, uncertainty, doubt), a u praksi znači jedno: uplaši kupca pričom o tome što će mu se sve loše dogoditi ako ode kod konkurencije, i on više neće ni razmišljati o odlasku.

I tu je centar cijele priče, ono što laik intuitivno osjeti kao čudno, a što je zapravo posve racionalno kad stvar okreneš iz druge perspektive: kupac nije kupovao tranzistore, magnetnu memoriju ili brzinu obrade bušenih kartica — kupac je kupovao mir. Kupovao je noć bez brige. IBM nije prodavao hardver, IBM je prodavao servis — i to bukvalno, u smislu da su goleme dijelove svog poslovanja gradili na održavanju, popravcima, obuci osoblja, telefonskim linijama za hitne slučajeve. Hardver je bio ono što je stajalo u sobi. Proizvod je bio ono što se dogodi kad hardver stane — a on je stao, često, jer su to bile mašine s tisućama tranzistora i pokretnih dijelova koje su se kvarile kao stare praonice rublja.

Dobro, kaže laik, ali ako je servis toliko dobar, zašto se onda toliko bojе da ih to pitaju? Zašto jednostavno ne kažu — kupite nas jer je servis odličan, umjesto da plaše ljude?

Zato što strah prodaje brže od povjerenja. Povjerenje treba dokazivati mjesecima, godinama, referencama, studijama slučaja. Strah djeluje odmah, u istoj rečenici u kojoj je izgovoren. A direktor koji donosi odluku o nabavci računala za cijelu tvrtku nije inženjer — u devet od deset slučajeva on ne razumije baš ništa od onoga što se događa unutar te metalne kutije. On razumije jednu jedinu stvar: ako ovo puknem, tko je prvi na udaru? Ako kupim nepoznatu malu firmu i sve propadne, propadam ja, moje ime, moja karijera. Ako kupim IBM i sve propadne — pa, propao je IBM, i propao je cijeli svijet zajedno sa mnom, što znači da nisam propao ja.

To je ono što ekonomisti danas zovu prebacivanjem rizika na reputaciju treće strane, a što bi Zoki jednostavnije nazvao — kupovina alibija. Ne kupuješ stroj. Kupuješ rečenicu koju ćeš izgovoriti na sastanku odbora ako nešto krene po zlu.

Zamijeni IBM s bilo kojim velikim današnjim dobavljačem računalstva u oblaku, jednom od one tri-četiri firme koje svaki srednji menadžer spominje kao sigurnu luku, i rečenica se izgovara identično, riječ po riječ — samo se na mjesto starog brenda umetne novi. Nitko nije dobio otkaz jer je odabrao velikog dobavljača za infrastrukturu. Ista logika, isti strah, ista kupovina alibija — samo je metalna kutija iza staklenog zida postala nevidljivi poslužitelj negdje u Virginiji. Osamdesetih se ta ovisnost o jednom proizvođaču zvala „lock-in” i plaćala se najmom terminala — jednom kupiš IBM-ov sustav, i onda si zauvijek prikovan za njihove cijene, njihov servis, njihova pravila, jer se presjedanje na drugog dobavljača pretvara u noćnu moru. Danas se ista stvar zove „vendor lock-in” i plaća se po satu, ali osjećaj menadžera koji potpisuje ugovor posve je isti — topao, siguran i pomalo lijen.

Vrijedno je reći, prije nego krenemo dalje, da je ironija u tome što će upravo ta ista logika koja je izgradila IBM-ovo carstvo — sigurnost umjesto inovacije, brend umjesto brzine — na kraju IBM skupo stajati, kad se pojave manji, gladniji i brži igrači bez tereta reputacije koju treba braniti. Ali to je priča za kasnije. Za sada, u ranim šezdesetima, svećenstvo je na vrhuncu moći, a rečenica o otkazu djeluje kao neuništiv zakon prirode.

Dobro, kaže laik, sad kad znam da se ne smije prići stroju — kako se onda uopće programira ta stvar? Sjedneš za tastaturu i tipkaš? Ne. Ne sjedneš nigdje blizu. Cijeli se taj posao odvija daleko od svetišta, u pisaonicama punim buke koju danas više nitko ne čuje: buke bušača kartica. Bušač kartica (keypunch) izgleda i radi slično pisaćoj mašini — samo što umjesto da tipka otisne slovo na papir, ona pritiskom izbija malu rupicu na točno određenom mjestu kartice, i baš to štancanje, tap-tap-tap cijeli dan, stvara onu karakterističnu buku pisaonica. Svaka kartica, da se podsjetimo, veličine otprilike novčanice iz devetnaestog stoljeća, i ne slučajno, jer je format bukvalno naslijeđen od dolara, nosi jednu jedinu liniju koda. Bušiš rupice, jedan program može imati pet stotina kartica, mogao je imati i pet tisuća, i onda tu hrpu, čvrsto povezanu gumicom da se ne rasipa po podu jer bi to značilo katastrofu o kojoj ćemo za koji trenutak, nosiš u posebnu prostoriju.

I tu dolazimo do riječi koja definira cijelu eru: red. Ne red kao niz naredbi, nego red kao čekanje. Predaš svoj snop kartica operatoru iza šaltera, kao da vadiš novac u banci, on ih spremi na hrpu s desetak drugih programa koji su stigli prije tebe, i onda odeš kući. Ili na spavanje. Ili, ako ti se posreći i posao je hitan, čekaš u hodniku dok mainframe — taj isti stroj kojem se ne smiješ približiti — negdje iza staklenog zida žvače tuđi posao redom kojim je stigao. Batch obrada znači točno to: nema prekidanja, nema pregovaranja, nema »samo da provjerim jednu stvar«. Predaš, moliš se, čekaš.

I tu laik pita ono pravo pitanje: dobro, i što sad, ispraviš tu jednu karticu i vratiš je na kraj reda? Ne. Vraćaš se sutra. Cijeli se red ponovno formirao, tvoja ispravljena kartica ide na kraj, i ako je stroj zauzet — a uglavnom je bio, jer je to bio jedini mainframe u zgradi, za cijelu tvrtku — čekaš još jednu noć da vidiš je li ti sad zarez na mjestu ili si negdje drugdje zabrljao. Programer u 1962. nije debugirao (tražio i popravljao greške u kodu) u smislu u kojem to radimo danas, uz stroj koji odmah javi gdje je problem. Debugirao je u snovima, jer je jedini trenutak kad je mogao razmišljati o kodu bio onaj između predaje kartica i ispisa, a taj trenutak je trajao satima.

Otud disciplina koju danas gotovo ne razumijemo. Kad imaš samo jedan pokušaj dnevno, ne pišeš kod da vidiš hoće li proraditi — pišeš ga jer si već siguran da hoće, ili barem toliko siguran koliko čovjek s papirom i olovkom uopće može biti. Provjeravaš svaku granu logike u glavi, simuliraš izvršavanje rukom, tražiš krivi zarez kao da ti od njega ovisi život — jer donekle i ovisi, ovisi ti sljedećih dvadeset i četiri sata.

Interaktivnost, kad je konačno stigla — a stiže vrlo brzo, u sljedećem poglavlju, čim se pojavi netko dovoljno lud da mainframe podijeli na komadiće u realnom vremenu, umjesto da ga cijela tvrtka čeka u redu — ubila je taj red, tu noć čekanja, tu vrpcu papira s presudom u dva ujutro. I nitko, baš nitko, nije zažalio što je red nestao. Ali nešto od te prisilne pažnje, tog straha od jedne krive rupice, otišlo je s njom. Sad samo pritisneš „run” ponovno, i za sekundu znaš rezultat. Tada bi to značilo — sutra.

— Dobro, ali ovo zvuči kao vječan poredak. Svećenici, oltar, kartice, red. Hoće li se to ikad promijeniti?

Hoće. I već se mijenja, dok ti ovo čitaš — u 1961., 1962. — netko na MIT-u i netko u General Electricu petlja s nečim što se zove time-sharing, odnosno „djeljenje vremena”: ideja da se jedan skupi stroj ne rezervira za jednog čovjeka, nego da ga naizmjenično koristi hrpa ljudi u istom trenutku. Konkretno, umjesto da svatko čeka svoj red da preda kutiju kartica i onda ode kući dok stroj cijelu noć žvače podatke, zamisli da desetak ljudi istovremeno, svaki na svom terminalu — zasebnom uređaju s tastaturom, i ponekad ekranom ili printerom, preko kojeg razgovaraš sa strojem na daljinu, bez potrebe da fizički staneš pred njega — razgovara s istim računalom. Svatko od njih misli da ima stroj samo za sebe. U stvarnosti stroj samo jako brzo skače od jednog korisnika do drugog, po nekoliko milisekundi po glavi, ali čovjeku za tipkovnicom se čini da čeka njega i samo njega.

— Čekaj. Zar to ne uništava cijeli sustav svećenika i oltara koji si mi upravo opisao?

Upravo to. Ako korisnik može sam sjesti za terminal, otipkati nešto i odmah vidjeti rezultat, čemu onda čovjek u bijelom mantilu koji čita znakove sa stroja i nosi ih dalje? Djeljenje vremena nije samo tehnička novost, to je hereza u punom teološkom smislu — tvrdnja da se do boga (odnosno do procesora) može doći direktno, bez posrednika. Reformacija, samo umjesto Luthera imaš gomilu inženjera s MIT-a koji su vjerojatno mislili da rješavaju problem raspoređivanja resursa, a zapravo su rušili cijelu crkvu.

— I je li IBM to odmah shvatio? Sigurno su bili prestrašeni.

Ne odmah, i to je najslađi dio priče — dolazi u sljedećem poglavlju, kad se pojavi jedna mala firma iz Massachusettsa koja se zove Digital Equipment Corporation i pravi strojeve dovoljno male i dovoljno jeftine da ih firma može staviti u kut ureda, bez klimatizirane katedrale i bez posrednika. IBM je 1401 prodavao — odnosno iznajmljivao — u tisućama primjeraka. DEC-ov PDP-8 prodavat će se u desecima tisuća, jer za njega neće trebati čitav odjel, samo stol. A kad stroj stane na stol, svećenik postaje suvišan namještaj.

Zasad, 1962., svećenstvo mainframea još sjedi u bijelim košuljama i pjeva iz svog priručnika, uvjereno da je oltar vječan. Ne znaju da im je za vratom već netko izmislio terminal, bez posrednika i bez odlaska u katedralu. Sljedeće poglavlje im to javlja.